Na vjetrometini geoplitike: Bosna u raljama američkog Karađorđeva 2

Kroz historiju uvijek u stisku svojih susjeda koji su kao dvije vilice jedne lobanje škripale na pomisao njene samostojnosti. Od doseljavanja dva sarmatska plemena (čitaj: poluazijatska) Srba i Hrvata na Balkan, mnogo kasnije negoli ostalih naroda, prostor Bosne više nikada nije ostao miran od vanjskog uznemiravanja. Ponekada smatrana tampon zonom, a ponekada pukom “regionalnom odrednicom“ čiju jedinstvenost duha bosanskog treba rastopiti kako bi se lakše teritorijalno rasčerečila. To se najprije očitovalo kroz dihotomijski sukob rimokatoličke i istočne Crkve za dominaciju nad prostorom Bosne, a kasnije u formi dvije sintetičke nacionalne države Srbije i Hrvatske. Zle komšije i heterodoksnost u očima kontinentalnog injženjeringa su sudbina Bosne.

Vanjski faktori

Međutim, susjedi su uvijek bili potpomagani vanjskim faktorima. Uvijek je postojale zle maćehe kakvu danas imamo u formi ‘međunarodna zajednice'. Naime, kada su na Bosnu dizane krstaške vojne na agitiranje lokalnih, i tada sintetičkih država, i onomad je bilo “u svrhu očuvanja poretka koji se poremetio”. I bio se poremetio. Poremetila ga je grupa Krstjana koji su odbili biti dio tadašnje vjersko-ideološke dijalektike u Evropi. Htjeli su slobodno da žive u svojoj vjeri, ne ugrožavajući pri tome lokalne sljedbenike Rima i Konstantinopolja. Lokalni sljedbenici centara moći u njima su vidjeli prijetnju po vlastiti opstanak. Po opstanak svojih sintetičkih identiteta, pa su bespoštedno prizivali vanjski faktor na intervenciju. Iz vizure ondašnje međunarodne zajednice, kao što je to slučaj i danas, najveći grijeh hereticima je bio što se nisu uklapali u sigurnosnu arhitekturu kontinenta i regije.

Ni tada, kao ni danas, Bosna nije bila centralizovana država. Uz sporadične jake kraljevske ličnosti koji bi uspjeli okupiti velmože oko sebe, vladao je svojevrsni bosanski konfederalizam. I danas je slično. Najviše se pita PDA u Banovićima, ima neki NES u Krajini, ko će sa Fudom u Zenici, a državu ko šljivi. Upravo su lokalne age i velmože, ne šljiveći silu iznad sebe, bili instrument preko kojeg je Bosna iznutra komadana komad po komad. Historija sve mijenja, ali mentalitet čini se najsporije. I tektonske ploče se ponekada brže pomjeraju od mentaliteta.

Ono što nas historija po ko zna koji put uči je da Bosnu sljeduje slična sudbina, ma kakvo svjetsko ili regionalno uređenje bilo. Ona je meta svojih susjeda i pod tutorstvom zlih maćeha bilo da je riječ o srednjem vijeku, eri evropskog imperijalizma, hladnom ratu ili američkom new brave worldu, nakon kojeg su neki umni ljudi tvrdili da historija prestaje. Ali evo nije prestala. Evo Bosne ima i nakon što je Fukuyama odsvirao kraj historije.

Krstaška arhitektura

Kao Vatikan nekada, danas i SAD pokreću vojnu protiv Bosne i Hercegovine. Kao nekada Katoličkoj arhitekturi Evrope danas i američkoj smetaju neki ‘heretici’ koji se ne uklapaju u svjetski poredak. Ovaj put vojna nije mačem i ognjem, već onim figurativnim. Nova krstaška arhitektura ujke Sama to radi preko papira. Preko montiranih procesa. Zaglupljivanjem mase preko svojih medija, da je najbitniji problem u državi nekoliko lažnih diploma, dok njihovi krstaši, ko u Karađorđevu čereče entitet po entitet. Upravo na štetu onih kojima je jedino stalo do Bosne. Onih koji su, kao i bosanski Krstjani nekoć, jedini inkluzivni, odnosno današnjim rječnikom rečeno, građanski nastrojeni.

Opet je sama kao nekada. Opet sama na vjetrometini geopolitike. Prijatelje doziva i na istoku i na zapadu. Al’ ni mukajet. Međutim, kao nekada, i danas, na istočnom horizontu ima nekih pomjeranja. Nekada je osmanska konjica s istoka silovito prohujala Evropom i rastrojila krstaški injženjering preko noći. Danas nečim sličnim prijete Rusi i Kinezi. Da li će uspjeti u svojim zamislima, vidjet ćemo, ali ono što se čini sigurnim da se američko praskozorje polako gasi. Upravo se gasi u Bosni, gdje je američki diplomatski orkestar šarlatana sahranio sve ideale koji su ovu zemlju nekada ponosno isticali iznad ostalih. Bosne i njenih patriota će biti još dugo nakon sumraka američkog poretka, a diplomatski šarlatani će u zahod povijesti gdje ih čeka sila drugih koji su bezuspješno rušili ovu zemlju.