U Skupštini Srbije, gdje se već decenijama kroje politike negiranja, manipulacije i istorijskog revizionizma, scena sa sjednice bila je samo nastavak istog scenarija: Bošnjaci protiv Bošnjaka, dok se istina o genocidu u Srebrenici razvodnjava i pretvara u kafansku raspravu.
Onaj isti parlament koji nije u stanju da prizna najstrašniji zločin u novijoj evropskoj historiji, sada je postao pozornica za licemjerje, sitne interese i političku prostituciju.
Narodni poslanik SDA Sandžaka, Ahmedin Škrijelj, pokušao je da unese u skupštinsku salu ono što u toj državi odavno ne stanuje — moral i sjećanje. Podnio je prijedlog Rezolucije o genocidu u Srebrenici, simboličan ali važan čin, koji bi makar formalno označio korak ka istini i odgovornosti. Ali umjesto podrške, naišao je na zid šutnje i proračunate izdaje — upravo od onih koji se zaklinju u “pravdu” i “pomirenje”.
Stranka pravde i pomirenja (SPP) Usame Zukorlića, sina rahmetli muftije Muamera Zukorlića, odbila je da podrži rezoluciju. U prevodu: okrenuli su glavu od Srebrenice, od majki koje i danas tragaju za kostima svoje djece, od naroda kojem pripadaju. I to ne zbog neznanja, nego zbog svjesne kalkulacije. Jer “državni interesi”, “koalicioni mir” i “ministarske fotelje” za njih su važniji od istine, od dostojanstva, od krvi koja još nije oprana iz potočarskih dolina.
SDA Sandžaka, ma koliko god bila izložena kritikama, barem je imala hrabrosti da kaže ono što narod misli: SPP je izdao Srebrenicu. A izdaja Srebrenice nije politički potez — to je moralni sunovrat. To je trenutak kada čovjek prestaje biti Bošnjak, prestaje biti insan. To je kad pogledaš majke koje su izgubile sinove i kažeš im: “Znaš, sad nije vrijeme da o tome govorimo.” To je kad genocid postane “nezgodna tema” za partijske koalicije i beogradske dogovore.
Dok su Bačevac i Durgutović branili istinu, Zukorlićev SPP je sagnuo glavu pred Beogradom
Zukorlićev pokušaj da cijelu stvar preokrene u moralnu lekciju drugima bio je groteskan. Prozvao je Škrijelja da “nije ni glasao za vlastiti prijedlog”, pokušavajući baciti dimnu zavjesu preko činjenice da je njegova stranka otvoreno stala uz režim koji negira genocid. Još je, s nevjerovatnom dozom političkog bezobrazluka, pozvao Škrijelja “na kafu u kabinet” da, kako kaže, “zajedno pronađu pet stvari koje bi mogli učiniti za narod”. Dakle, genocid kao “kafanska tema”, a sjećanje kao stavka za “neformalni razgovor”.
To nije samo moralni sunovrat — to je duhovna izdaja. Jer onaj ko genocid oduzima iz ruku majki Srebrenice i stavlja ga na sto za pregovore, taj se odrekao i Boga i naroda. A onaj ko šuti kad se izgovori riječ “Srebrenica”, taj pristaje na laž, na zaborav, na brisanje. Takvi ljudi nisu predstavnici naroda — oni su čuvari režimskih interesa, prikriveni u bošnjačke mantije političkog oportunizma.
SDA Sandžaka je ispravno rekla: “Za nas Srebrenica nije kafanska tema.” Dok se u Beogradu kalkuliše, u Potočarima još odzvanja ezan nad 8.372 mezara. Dok se u Narodnoj skupštini traže političke formule, u dolini smrti majke još uvijek sahranjuju kosti sinova koje su pronašle u vrećama, po sekundarnim grobnicama. I upravo zato svaka rečenica koja relativizuje Srebrenicu nije samo sramota — to je saučesništvo.
Usame Zukorlić u Sarajevu: Vučićev glasnogovornik s bošnjačkim imenom
Zukorlić može pričati o “investicijama”, o “razvoju Sandžaka”, o “zajedničkom radu”. Sve je to lijepo upakovano u floskule za kamere. Ali istina je surova: nema napretka na laži. Nema pomirenja bez priznanja. I nema dostojanstva bez suočavanja s istinom. A istina je da je u Srebrenici počinjen genocid, da su ubijani Bošnjaci jer su bili Bošnjaci, i da danas, trideset godina kasnije, njihovi politički “predstavnici” u Beogradu kalkulišu da li da o tome progovore, da ne bi naljutili Vučića.
To nije pomirenje — to je kapitulacija. To nije politika — to je izdaja.
Bošnjaci Sandžaka moraju znati: onaj ko danas šuti o Srebrenici, sutra će šutjeti o Sandžaku. Onaj ko sada pristaje na relativizaciju genocida, sutra će pristati na brisanje identiteta. I zato ovaj trenutak nije samo pitanje političkog obračuna — ovo je pitanje moralnog opstanka.
Jer narodi ne nestaju kad izgube teritorije. Nestaju kad izgube sjećanje. A onaj ko Srebrenicu spusti na nivo “bife-rasprave” već je postao saučesnik u nestanku vlastitog naroda.
Srebrenica nije tema za kafu. Nije tema za šutnju. Nije tema za političke trgovine. Srebrenica je zavjet, rana, ogledalo svakome od nas. A oni koji su danas prodali istinu za fotelju — sutra će prodati i narod.
