Danas je u Skupštini Srbije zabilježen trenutak koji će, bez obzira na medijsku šutnju, ostati upisan u savjest ove zemlje – trenutak kada je samo šest poslanika imalo dovoljno hrabrosti da podrži prijedlog o razmatranju rezolucije o genocidu u Srebrenici.
Među njima su bili Muamer Bačevac i Edis Durgutović, poslanici Socijaldemokratske partije Srbije (SDP) – dvojica ljudi koji su pokazali da istina i moral nisu roba za političku pijacu.
Od 169 prisutnih narodnih poslanika, za prijedlog je glasalo šest, četiri su bila protiv, dvoje uzdržano, a čak 157 njih — u maniru najgoreg političkog kukavičluka — nije se usudilo da pritisne dugme. Tišina je postala oružje, a kukavičluk – službena politika.
Dok su Bačevac i Durgutović imali snage da glasaju za istinu i pijetet prema žrtvama genocida u Srebrenici, njihovi navodni saborci iz Stranke pravde i pomirenja (SPP), predvođeni Usamom Zukorlićem, izabrali su – šutnju. Šutnju koja je glasnija od svake riječi. Šutnju koja boli više od poricanja.
Zukorlićev politički ples po ivici: Šutnja na šovinizam, izgovori za vlast i napadi na Bošnjake - Promjene dolaze odlaskom Ljajića, a ne Vučića
Poslanik SPP-a Edin Numanović nije se udostojio da podrži prijedlog o genocidu. Dakle, u trenutku kada se u Skupštini Srbije odlučivalo o najosnovnijem moralnom pitanju – priznanju istine i dostojanstvu žrtava – SPP je izabrao da se sakrije. Sakrije iza zidina političkog komfora, fotelja i beogradskih interesa.
I tu se razotkrilo sve. Dok SDP gradi politiku dostojanstva, SPP gradi zidove šutnje. Dok SDP podiže glas protiv zla, SPP spušta pogled. Dok Bačevac i Durgutović biraju da stoje uspravno, Usama Zukorlić i njegovi poslušnici biraju da kleče – pred Beogradom, pred interesima, pred vlastitim strahovima.
Zukorlić, koji se neprestano poziva na nasljeđe svog oca, danas je pokazao da nema ni političke ni moralne hrabrosti da stane iza naroda koji ga je birao. Njegova stranka, koja u nazivu nosi riječi “pravda” i “pomirenje”, danas je dokazala da iza tih riječi nema ničega osim prazne demagogije. Nema pravde, nema pomirenja – samo strah, šutnja i trgovina dušama.
I ne, Srebrenica nije političko pitanje. To je mjera ljudskosti. Danas je Skupština Srbije razgolitila lice te ljudskosti – pokazala je ko ima srce, a ko samo funkciju; ko ima savjest, a ko samo kalkulator.
Muamer Bačevac i Edis Durgutović pokazali su da bošnjačka politika ne mora biti podanička. Pokazali su da se može biti Bošnjak, državni poslanik i častan čovjek – bez potrebe da se saginje glava pred beogradskim kabinetima. Njihov glas nije bio samo politički čin; bio je to moralni udarac u lice licemjerju.
S druge strane, SPP je danas izgubio ono malo dostojanstva što mu je ostalo. Umjesto da bude moralni glas Sandžaka, postao je simbol tišine koja ubija istinu. Dok su Bačevac i Durgutović birali da budu ljudi, Usama Zukorlić je birao da bude poslušnik. Dok su jedni branili čast naroda, drugi su je prodavali za šutnju.
Historija će zapamtiti ovaj dan. Zapamtit će da su Bačevac i Durgutović stali na pravu stranu – stranu istine i žrtava. I zapamtit će da je SPP, stranka koja se zaklinje u pravdu, gledala u pod, nesposobna da izgovori najjednostavniju istinu: da je u Srebrenici počinjen genocid.
Danas je Skupština Srbije bila ogledalo morala.
U njemu su se neki prepoznali kao ljudi.
A drugi – kao sjenke svojih privilegija.
SDP je pokazao hrabrost.
SPP je pokazao sramotu.
