Godinama je politička scena Bosne i Hercegovine funkcionirala po poznatom obrascu.
Kad god bi se otvorilo pitanje reformi, državne imovine, funkcionalnosti institucija ili evropskog puta, rasprava bi završavala na Uredu visokog predstavnika. Jedni su ga branili kao posljednju branu destabilizaciji, drugi napadali kao simbol međunarodnog tutorstva. U tom beskonačnom političkom krugu najviše su profitirali upravo oni koji su godinama tvrdili da žele više samostalnosti, a zapravo su živjeli od održavanja permanentne krize.
Međutim, čini se da se u evropskim centrima moći polako rađa ideja koja bi mogla potpuno promijeniti pravila igre u Bosni i Hercegovini. Ideja je jednostavna, ali za neke političke projekte potencijalno razorna: umjesto da međunarodna zajednica godinama pokušava nametnuti rješenja preko OHR-a, svi neriješeni problemi mogli bi biti prebačeni direktno u proces evropskih integracija.
Drugim riječima, ono što se nije moglo riješiti pritiscima visokih predstavnika, moglo bi postati obavezni dio pregovora sa Evropskom unijom.
Upravo zato reakcija Milorada Dodika nije bila slučajna niti rutinska. Njegov odgovor stigao je gotovo istovremeno s objavljivanjem prijedloga koji zagovara takav pristup. Dok su mnogi još analizirali značenje novih poruka iz evropskih krugova, predsjednik RS-a već je govorio o "unitarizaciji", "otimanju nadležnosti" i pokušaju slabljenja Republike Srpske.
To otvara zanimljivo pitanje: da li je Dodik prvi shvatio šta se zapravo sprema?
Jer, ako Evropska unija zaista odluči da pitanja državne imovine, blokada institucija, sistema odlučivanja i funkcionalnosti države ugradi u pregovaračka poglavlja, tada više neće postojati mogućnost beskonačnog odgađanja odluka. Ono što je godinama bilo predmet političkih prepucavanja postalo bi konkretan uslov za napredovanje prema članstvu.
A upravo na tim temama Dodik i SNSD grade svoju političku strategiju već skoro dvije decenije.
Nije tajna da evropske institucije sve otvorenije pokazuju zamor od bosanskohercegovačkog statusa quo. Brisel je godinama ulagao politički kapital u stabilnost regiona, ali rezultati su ostali skromni. Reforme su spore, institucije često blokirane, a političke elite više energije ulažu u međusobne sukobe nego u približavanje evropskim standardima.
Zbog toga se sve češće može čuti stav da je vrijeme za prelazak iz faze međunarodnog nadzora u fazu strogo definisanih evropskih obaveza.
Za Dodika bi takav scenarij predstavljao ozbiljan problem.
Njegova politika decenijama počiva na tvrdnji da RS brani od vanjskih pritisaka i centralizacije. Međutim, mnogo je teže voditi istu vrstu političke borbe protiv Evropske unije nego protiv OHR-a. Visoki predstavnik može biti predstavljen kao nametnuti strani administrator, ali Evropska unija je istovremeno i najveći trgovinski partner, najveći investitor i politički cilj koji deklarativno podržavaju gotovo sve stranke u zemlji.
Upravo zato bi eventualni prijenos ključnih političkih pitanja iz OHR-a u evropski pregovarački proces mogao promijeniti cijelu političku dinamiku.
Ne bi se više postavljalo pitanje da li neko prihvata odluku visokog predstavnika. Pitanje bi glasilo: da li ste spremni ispuniti evropski uslov ili niste?
Takva formulacija značajno sužava prostor za političke manevre.
Posebno je zanimljivo što se ova rasprava otvara u trenutku kada je autoritet OHR-a predmet sve češćih osporavanja, dok istovremeno raste uvjerenje da Bosna i Hercegovina bez ozbiljnijeg evropskog angažmana teško može izaći iz institucionalne paralize. U tom kontekstu ideja o gašenju OHR-a više ne izgleda kao ustupak političarima koji ga godinama napadaju, već kao pokušaj promjene mehanizma pritiska.
Drugim riječima, ne bi nestao pritisak međunarodne zajednice – promijenio bi se samo njegov oblik.
Zato je Dodikova nervozna reakcija vjerovatno mnogo više od uobičajenog političkog saopćenja. Ona pokazuje da se iza kulisa možda vodi mnogo važnija rasprava od one o samom OHR-u. Rasprava o tome hoće li Bosna i Hercegovina i dalje ostati zemlja zarobljena između Dejtona i nedovršenih reformi ili će Brisel konačno odlučiti da evropski put pretvori u mehanizam kojim će se riješiti pitanja koja domaći političari godinama izbjegavaju.
Ako se taj plan zaista počne provoditi, Dodik bi se mogao suočiti s protivnikom kojeg ne može jednostavno optužiti za nametanje odluka. A to je politička utakmica u kojoj su pravila znatno drugačija od onih na koja je navikao.
