U izuzetno osjetljivom regionalnom trenutku, gdje se diplomatija prepliće s mogućnošću vojne eskalacije, član Republikanske stranke iz Pennsylvanije , Malik Francis, u posebnom intervjuu čini se da nudi drugačije tumačenje međunarodne scene.
Između pregovora između SAD-a i Irana, jasnih razlika unutar tabora zapadnih saveznika i strahova od eskalacije sukoba na Bliskom istoku, čini se da je regija na rubu velike transformacije koja bi mogla preokrenuti ravnotežu snaga.
Između opcija rata i mira, predstavlja svoju viziju budućnosti američke politike, ograničenja odnosa s Izraelom i mogućnost izbjegavanja opasnijih scenarija u koje bi regija mogla upasti u bilo kojem trenutku.
Promjene u shvatanju američke administracije
Kako tumačite regionalnu i međunarodnu situaciju u svjetlu nedavnih događaja?
■ Nedavni događaji ukazuju na to da se regija suočava s novom fazom koja se jasno razlikuje od prethodnih godina, posebno s obzirom na očekivane runde pregovora između SAD-a i Irana. Jasno je da je američka administracija postala zainteresiranija za pronalaženje formule za razumijevanje s Teheranom koja prvenstveno osigurava da regija ne sklizne u rat velikih razmjera. Ovaj trend dolazi usred velikih složenosti povezanih s globalnim ekonomskim izazovima, kao i usred rastućih tenzija u nizu regionalnih arena koje svjedoče eskalaciji političkih i sigurnosnih trenja.
Može li se reći da je došlo do promjene u načinu na koji Washington rješava iransko pitanje?
■Da, može se uočiti sve veća i jasna razlika između vizije predsjednika Donalda Trumpa i vizije izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Dok se predsjednik Trump fokusira na postizanje diplomatskog proboja koji bi smanjio vojnu eskalaciju i poboljšao regionalnu stabilnost, primjećujemo da Netanyahu i dalje zauzima tvrđi i rigidniji pristup prema Iranu i ostalim pitanjima u regiji.
Ovo razilaženje ne mora nužno značiti potpuni prekid između Washingtona i Tel Aviva, ali jasno odražava razliku u političkim i strateškim prioritetima svake stranke u ovoj osjetljivoj fazi.
Trump više nije oduševljen Netanyahuom
Da li se ova neskladnost odrazila na američku retoriku prema Izraelu?
■ Može se reći da ton predsjednika Trumpa prema Netanyahuu više ne nosi isti entuzijazam i bezuvjetnu podršku koja je prevladavala u prošlosti, posebno kada izraelska politika na terenu prijeti da skrene s puta pregovaranja koji Washington traži s Iranom.
Američka administracija je u potpunosti svjesna da bi svaki vojni sukob velikih razmjera s Iranom bio izuzetno skup za same Sjedinjene Države, pored potencijalno negativnih efekata na međunarodnu stabilnost, energetska tržišta i globalnu ekonomiju općenito, što opciju vojne eskalacije čini vrlo opasnom opcijom u trenutnim američkim proračunima.
Kako u ovom kontekstu gledate na nacrt izjave G7?
Najupečatljiviji aspekt nacrta izjave G7 je njen uravnoteženiji i odmjereniji jezik prema Iranu u poređenju s prethodnim izjavama. Ova promjena jasno odražava rastuću svijest među glavnim industrijaliziranim zemljama da se rješavanje iranskog pitanja ne može oslanjati isključivo na ekonomski i politički pritisak i sankcije. Također zahtijeva istinski politički i diplomatski pristup koji potiče razumijevanje i smanjuje vjerojatnost daljnje eskalacije regionalnih sukoba. Stoga, svaki pokazatelj otvorenosti za dijalog s Iranom u suštini odražava rastuću međunarodnu želju da se da prioritet političkim rješenjima u odnosu na vojne opcije.
Ako pregovori između SAD-a i Irana uspiju, šta bi se moglo promijeniti u regiji?
■ Ako predstojeći američko-iranski pregovori uspiju postići opipljiv i stvaran napredak, mogli bismo svjedočiti značajnoj i velikoj promjeni u cijelom regionalnom pejzažu, promjeni koja bi mogla direktno utjecati na vrlo osjetljiva pitanja poput Palestine, Libana, Sirije, Iraka i Jemena.
Ovaj uspjeh bi također mogao utrti put novim sigurnosnim i političkim aranžmanima u cijeloj regiji Bliskog istoka, zasnovanim na smanjenju napetosti i preoblikovanju regionalne ravnoteže. Međutim, ukoliko ovi pregovori posustanu ili propadnu, potencijal za eskalaciju ostat će snažan, iako se čini da je većina međunarodnih aktera danas sklonija izbjegavanju vojne konfrontacije i traženju političkih rješenja koja štite interese svih strana.
Po vašem mišljenju, ko ima moć da upravlja trenutnim kursom: Washington ili njegovi saveznici?
Najvažnije pitanje u ovoj fazi ostaje: Hoće li predsjednik Trump uspjeti nametnuti opciju pregovora i diplomatije svojim saveznicima i partnerima u regiji ili će Izrael, koji odbacuje bilo kakvo razumijevanje s Iranom, moći opstruirati ovaj put ili značajno utjecati na njega? Istina je da će naredni dani i sedmice biti vrlo ključni u oblikovanju karakteristika sljedeće faze na Bliskom istoku, jer svaka strana nastoji uspostaviti svoju viziju u vrlo osjetljivom regionalnom trenutku.
Liban i Sirija: Dosije koji se nikada neće zatvoriti
Prelazeći na drugo pitanje, govori se o rizicima moguće eskalacije između Libana i Sirije, pa čak i upozorenja da regija klizi u širi rat. Kako to ocjenjujete?
■ U svjetlu informacija i curenja informacija koje kruže o američkom i turskom pritisku na sirijsko rukovodstvo da vojno interveniše u Libanu pod izgovorom razoružavanja Hezbolaha, Malik Francis naglašava da postoje legitimni i stvarni strahovi da bi svaki takav potez mogao zapaliti cijelu regiju i gurnuti je u novu fazu haosa i destruktivnih sukoba.
Liban već pati od teške i složene ekonomske, političke i društvene krize, Sirija se još uvijek s velikim poteškoćama oporavlja od rata koji je trajao dugi niz godina i ostavio stotine hiljada mrtvih i raseljenih miliona stanovnika, dok se Irak i dalje suočava s izuzetno složenim sigurnosnim i političkim izazovima.
Stoga bi otvaranje novog fronta ili dovođenje vojski i regionalnih sila u direktan sukob bio izuzetno opasan korak, noseći sa sobom mogućnosti čiji se rezultati ne mogu predvidjeti ili kontrolisati.
Koji je najopasniji scenario koji bi mogao proizaći iz ove situacije?
■Najopasniji aspekt svakog pokušaja da se Sirija prisili na vojnu intervenciju u Libanu je taj što bi to moglo transformirati sukob iz konfrontacije s političkim i regionalnim dimenzijama u veliki sektaški sukob između sunita i šiita, scenarij na koji mnogi mudri ljudi i posmatrači u regiji već dugo upozoravaju.
Politički ratovi, uprkos svojoj opasnosti, mogu se obuzdati pregovorima, diplomatijom i vraćanjem ravnoteže. Sektaški ratovi su, međutim, mnogo opasniji jer ostavljaju duboke rane koje traju decenijama, dovode do raspada društava i država i otvaraju vrata uzastopnim talasima osvete, nasilja i podjela.
Sukob se proširio.
Može li ovaj sukob zaista eskalirati?
■Ako regija krene ovim opasnim putem, vatra se neće zaustaviti samo na granicama Libana ili Sirije, već se može proširiti na Irak i druga područja Bliskog istoka, gurajući cijelu regiju u novu spiralu haosa i nestabilnosti.
Nadalje, svaki sukob ove vrste mogao bi privući više lokalnih i regionalnih sila, što prijeti da transformiše sukob iz ograničenog spora u široko rasprostranjeni rat koji prelazi granice uključenih zemalja, a čije posljedice postaju potpuno van kontrole.
Koje su lekcije naučene iz prethodnih iskustava regije?
■ Nedavna historija regije jasno dokazuje da podsticanje sektaških podjela nikada nije dovelo do trajnih rješenja ili stvarne stabilnosti, već je proizvelo još više krvoprolića i razaranja i uveliko oslabilo države i njihove institucije.
Stoga bi svaki pokušaj nametanja vojnih rješenja za složena unutrašnja politička pitanja mogao dovesti do širokih reakcija i natjerati mnoge strane da se uključe u sukob, ugrožavajući već krhku stabilnost u Libanu, Siriji i Iraku zajedno.
Klonite se jezika oružja
S obzirom na ovu složenu situaciju, šta mislite da bi trebalo da se dogodi?
Mudrost nalaže da se sve strane suzdrže od pribjegavanja nasilju i da daju puni prioritet političkim i diplomatskim rješenjima. Budućnost Libana moraju odlučiti sami Libanci putem svojih državnih institucija i unutrašnjeg nacionalnog dijaloga. Slično tome, budućnost Sirije mora se graditi na stabilnosti, obnovi i nacionalnom pomirenju, a ne na započinjanju novih ratova koji bi mogli reproducirati tragedije iz proteklih godina u svim njihovim detaljima.
Zaključno, Malik Francis tvrdi da su ljudi u regiji umorni od krvoprolića, razaranja, raseljavanja, straha i nestabilnosti. Čitave generacije nisu poznavale ništa osim ratova, kriza i ekonomskih kolapsa.
Stoga, moralna i politička odgovornost nalaže da svi regionalni i međunarodni lideri naporno rade na sprječavanju bilo kakve nove eskalacije i da interese naroda stave iznad geopolitičkih kalkulacija i regionalnih rivalstava.
Dosta je ratova, dosta je razaranja, dosta je iscrpljivanja budućnosti generacija. Narod Libana, Sirije, Iraka i Palestine zaslužuje živjeti u sigurnosti, dostojanstvu i stabilnosti te konačno uživati u dugo očekivanom miru. Mir nije slabost; to je istinska hrabrost koja je našoj regiji danas potrebnija više nego ikad, jer je to jedina opcija koja može spasiti budućnost.
