U skladu sa ideologijom, politikom i praksom velikosrpskog projekta, i tokom 20.stoljeća na zapadnom Balkanu izvršeni su brojni oblici zločina, uključujući i zločin genocida.
Balkanski ratovi 1912-1913. obuhvataju dva oružana sukoba: prvi, 08. oktobar 1912 - 30. maj 1913, koga su vodile Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska protiv Osmanskog carstva, i drugi, 30. juni - 31. juli 1913, koga je izazvala Bugarska napadom na Srbiju i Grčku, kojima se odmah pridružila Crna Gora, a kasnije Rumunija i Osmansko carstvo. Radi se o osvajačkim ratovima - borbi za teritorije, čiji je cilj bio da se prošire državne granice balkanskih hrišćanskih država na račun Osmanskog carstva i muslimana.
Od Srbina Latasa, bošnjačka elita se nikad oporavila nije
U ovom periodu tešku golgotu su preživjeli Bošnjaci u Južnom Sandžaku.
Tokom februara 1913. godine na teren Plava i Gusinja upućena je Donjo – Vasojevička (Beranska) brigada Crnogorske vojske, pod komandom brigadira Avra Cemovića, nakon čega se prema stanovništvu pristupilo primjeni veoma teških represivnih mjera, koje će, ostaviti negativne posljedice u životu ljudi ovoga kraja. Cemović je komandovao vojnim formacijama koje se izvršile zločine tokom marta i aprila 1913.godine. Dolazak brigade službeno je objašnjen potrebom „efikasnijeg razoružavanja Bošnjaka i Albanaca, i zbog izvjesne bojazni od nemira tamošnjeg stanovništva“. Ustvari, jedan od razloga dolaska Cemovića je bio plan osvete za vojne gubitke.
BRIGADIR AVRO CEMOVIĆ
Ne prihvatajući odluke Berlinskog kongresa, stanovnici plavsko-gusinjskog kraja, Bošnjaci i Albanci, u prvom momentu su odbacili takve odluke, da bi se godinu dana kasnije, 4. i 5. decembra 1879.godine, u odbrambenoj bici u historiji zapisanoj kao „Boj na Nokšiću“, koja se odvijala na obalama rijeke Lim, suprotstavili i porazili do zuba naoružanu crnogorsku vojsku, koju je predvodio vojvoda Marko Miljanov. Nakon Berlinskog kongresa, kao rezultat pobjede na Nokšiću, historičari bilježe da je plavsko-gusinjski kraj imao izvjesnu 34-godišnju autonomiju. Od tada, crnogorski knjaz Nikola sa svojom svitom, kovao je planove kako da pokori narod ovog kraja i da okupira ova dva živopisna mjesta ispod Prokletija.
NOKŠIĆ NA LIMU, MJESTO PORAZA CRNOGORSKE VOJSKE 1879.
U prvim danima Prvog balkanskog rata, crnogorski istočni odred, koji je brojio oko 12. 000 boraca, naoružan ruskom artiljerijom, najsavršenijim naoružanjem u tom vremenu, u oktobru 1912.godine okupirao je Plav i Gusinje. Prvi pokušaj da se muslimansko stanovništvo privoli da pređe na pravoslavnu vjeru bilo je naređenje da svo stanovništvo mora nositi crnogorske kape, na kojima se nalazio križ i četiri ćirilična slova 'S'. Shvativši da ovakav način pokrštavanja se ne razvija kako je planirano i da je veoma mali broj stanovnika prihvatio naređenje, u Gusinju (gdje je bilo sjedište kapetanije) formiran je i Kraljevski vojni sud, koji je na efikasan način počeo proces saslušavanja.
Čukur česma i „generalno trebljenje Turaka iz naroda“
Na lokalitetu Racina, u sadašnjem centru Plava, 5. marta 1913. godine, pred nasilno sakupljenim narodom, strijeljano je 12. plavskih prvaka. Narod je tom prilikom morao uzvikivati: „Živio kralj!". Plavski hodža Mulla Hajro Bašić, koji se pokrstio u Balšu Balšića (navodno iz razloga lične porodične osvete), dobio je čin majora i postavljen za predsjednika Kraljevskog vojnog prijekog suda. Mnogi ugledni Plavljani i Gusinjani su uzrokom njegovih presuda platili glavom, bez prava na žalbu.
MAJOR BALŠA BALŠIĆ
Na planinskom prevoju Previja iznad Andrijevice, tridesetak kilometara udaljenosti od plavsko-gusinjskog kraja, vršeno je masovno strijeljanje muslimana u grupama od oko 200 ljudi. Ljudi koji su strijeljani, pethodno su odvođeni masovno, u kolonama, na Previju, odjeveni u svečana odijela i zakopavani plitko, da bi psi, kasnije, lahko pronalazili i unakazivali njihove leševe. Strijeljanja su vršena po okolnim brdima, gdje su većim dijelom formirane masovne grobnice.
Plavljanin general Zufer Musić je zapisao: “Jedan od pripadnika crnogorske nacionalnosti (Ilija Otašević iz sela Gornja Ržanica), inače kum Bekteša Šaljunovića, iz sela Jare, kod Plava, došao je nakon crnogorske okupacije, navodno u posjetu kod svog kuma. U tradiciji ljudi ovih krajeva, svih nacionalnosti i vjera, bilo je uobičajeno da kum-kumu, u teškim situacijama "priskače" u pomoć. Tako je i dosta brojna porodica Šaljinovića shvatila dolazak svoga "kuma" i dočekala ga kako to od iskona pristoji običajima ljudi iz ovoga kraja. Desilo se ono što se nikako nije moglo pretpostaviti, ni u snu sanjati. Kum Ilija poubijao je 12 svojih "kumčadi. Strašno je odijeknuo ovaj zločin u narodu“.
Nakon što je oko 800 Bošnjaka i Albanaca strijeljano, otpočeo je proces tzv. «dobrovoljnog» pokrštavanja. Na čelu 33 pravoslavna sveštenika bio je zloglasni prota Đorđe Šekularac.
Njegošev „Gorski vijenac“ kao uputstvo za genocid
Mula Šabo Musić, tadašnji gusinjski muftija, kada se uvjerio da će crnogorski vojnici uništiti muslimanski živalj Plava i Gusinja, pozvao je narod da se krste i da će on biti prvi među njima. Da bi spasio živote onih koji još nisu bili strijeljani, muftija je aprila 1913.godine, izdao „fetvu“ odobravajaući da muslimani toga kraja, da bi spasili goli život, pređu u pravoslavnu vjeru, pa da se vrate u islam kada to bude dozvoljeno. Ako se nebi htjeli pokrstiti, pozivajući se na šerijatsko pravo, mufija im je objašnajvao da se odustati od vjere može riječima, a ne srcem ako zaprijeti opasnost smrti.
U razgovoru sa dopisnikom beogradske “Politike” Vukom Dragovićem, 8.juna 1931.godine, pop Đorđije Đorđe Šekularac iz Gusinja, izjavio je da je pokrstio 12.000 muslimana iz Gusinja i njegove okoline. U intervju Šekularac je rekao: „Mene, grešnika, palo je u dio da trinaeset krstim dvanaest hiljada. Svi mi podnijeli molbe“. A na konstataciju novinara Dragovića „da su sad Hrišćani“, Šekularac dodaje:“Jok, more.Vratili se. Ponovo su se poturčili. Krsti đavola, ne krsti –ništa ne pomaže. Ja ne znam šta im je na duši. Nisam bio u njihovom srcu“.
Intervju POPA ĐORĐIJE ŠEKULARCA U POLITICI 1931
Prilikom pokrštavanja, izmjenjena su imena pokrštenim, zabranjeni su im svi islamski običaji i nošnja, uveden pravoslavni post, zatvorene sve džamije (neke su pretvorene u konjske štale), mektebi i ruždije... Poznata je anegdota i vizionarska rečenica Ismaila Nikočevića zvanog Smake, kada je stajao u redu za pokrštavanje, a pošto se bližio vakat za podne namaz, Ismail ef. je uputio popu Šekularcu sljedeće riječi: “Pohitaj pope sa tom vodicom, proći će mi podne namaz”.
POKRŠTAVANJE
Dr. Mustafa Memić navodi da su trojica odvažnih Bošnjaka sa Adem-agom Omeragićem i Smailem efendijom Nikočevićem, uspjela su da stignu do Cetinja i od Kralja Nikolu zatraže spas. Presudno je bilo to što je tadašnji austrougarski konzul iz Prizrena obavijestio svoju vladu o ovim dešavanjim, jer je i katoličko stanovništvo bilo žrtva pokrštavanja. Austrougarska vlada je intervenisala, pozivajući se na član 30. Berlinskog ugovora, kojim se Crna Gora obavezivala poštivati slobodu vjerskog opredjeljenja i imovinu muslimanskog stanovništva.
Nakon toga, kralj Nikola je bio prisiljen da izda proklamaciju kojom je plavsko-gusinjskom stanovništvu bila odobrena sloboda vjerske opredijeljenosti. Smijenjen je oblasni upravitelj plavsko-gusinjske oblasti i na njegovo mjesto imenovan je general Mašan Božović. Po svom dolasku u Gusinje, Božović je sazvao opštenarodni zbor, na kojem je pročitao Kraljevu proklamaciju i stanovništvo obavijestio ih da je vjerska opredijeljenost stvar njihovog slobodnog izbora. Time je okončan proces pokrštavanja. Sav narod, izuzev pet porodica, vratio se na islam.
Proces pokrštavanja Bošnjaka i Albanaca je okončan 29.aprila 1913 godine. Nakon što je dozvoljen povratak u islamsku vjeru, pojurili su na Plavsko jezero i lokalne rijeke, te su pijeskom i šljunkom trljali svoje tijelo dok im krv nije potekla, da bi oprali dijelove tijela koji su tokom pokrštavanja «miropomazani». Nakon toga su trčali do najbliže džamije, svrstavali se u saffove i klanjali. Čule su se riječi: „Dođe spas“.
KRALJ NIKOLA
Crnogorski historičari dr.Živko Andrijašević i Zoran Stojanović objavili su 2003. knjigu „Pokrštavanja muslimana 1913.“ gdje su se određene historijske činjenice pokušale izvrnuti, s ciljem da se operu krvave ruke kralja Nikole. Odgovornost za izvršeno djelo se pokušava prebaciti na lokalnu vlast, čiji je uticaj bio neosporan, ali uz zaštitu i odobrenje kraljevske vlasti, jer navodno nema pismenog dokaza da je pokrštavanje naređeno, odnosno od strane Kraljevske vlasti.
Bosanski Srbi su nastali od Bošnjaka
Kralj Nikola i Janko Vukotić pokušali su, preko mitropolita crnogorskog Mitrofana bana, na Cetinju nagovoriti Avra Cemovića da za javnost, grešku, pokrštavanja i ubijanja plavo-gusinjskih Bošnjaka i Albanaca, preuzme na sebe i time skine svaku odgovornost sa kralja Nikole. Obećali su mu kasnije visoki čin. Prema onom što je u listu „Vreme“ 13.januara 1941. napisao Marko Cemović političar, diplomata i publicista, mitropolit Mitrofan Ban je Avru rekao:
„Priznaj da si kriv i ako nijesi kriv. Dopusti da budeš degradiran, a ja ti u Gospodarevo i svoje ime jamčim, da ćeš brzo na svečan način biti povraćen i to sa najvišim činom: divizijskog brigadira u Kolašinu“. Avro Cemović nije prihvatio ponudu da preuzme odgovornost na sebe. Umro je nekoliko sati nakon što se sa Cetinja vratio kući u Berane. U narodu je ostalo uvjerenje da je otrovan.
