Njegošev „Gorski vijenac“ kao uputstvo za genocid

Gdje izvire ta ogromna mržnja koja je odrednica novim generacijama? U čemu se to nalaze motivi, razlozi i opravdanja za činjenja zla drugom i drugačijem? Otkud proističe pravo na osvetu zbog koje se ubijaju, kolju, pale živi ljudi, siluju žene, muškarci i djeca?

Nije današnja velikosrpska šovinistička mržnja prema Bošnjacima, tek tako nastala i opstala. Šovinistička srpska usmena i pisana književnost osmišljena je i pažljivo kroz vrijeme uzgajana sa višestrukom namjenom za potrebe velikodržavne politike.

Ona je univerzalno sredstvo za brisanje mnogobrojnjih mrlji sa njene nacionalne i crkvene počesto veoma sramne prošlosti. Njeni stalni baštovani su srpski političari, zatim redom svi crkveni službenici locirani od vrha do dna svetosavske sekte hrišćanskog usmjerenja, a u prvom redu za nju su zaduženi književnici, ljudi od pera, kao najvažniji faktor ispiranja indivindualne pameti i formiranja kolektivne svijesti.

Najveće zasluge što se stanovništvo Srbije i Crne Gore nalazi u opisanom psihičkom stanju, ima crnogorski vladar Petar Petrović Njegoš. Odgajan mitom i mržnjom, odrastao pod uticajem hrišćanskog sveštenstva, pisao je o boju na Kosovu, 420 godina poslije njegovog dešavanja sa tolikom strašću, kao da je maltene on bio njegov učesnik. Sa užitkom je opjevao 120 godina nakon njegovog dešavanja, genocidni pokolj Crnogoraca nad Bošnjacima za badnje veče 1711. godine koji počini crnogorski knez Danilo.

NJEGOŠ

Na proslavi dvijestote godišnjice od Njegoševog rođenja pjesnik Matija Bećković, kao jedna od perjanica srpskog fašizma, rekao je:“Celokupna Srpska akademija nauke i umetnosti doslovno se klanja Petru Drugom Petroviću, nebeskom stubu srpske svesti i savesti. „Gorski vijenac“ je biblija srpskog naroda. Njegoš je najveći srpski pesnik, njega je odgajilo celo srpstvo. Za njegovo stihove je poginulo nekoliko srpskih pokolenja. Njegova slika nije kao neke druge. Ona je Srbima kao ikona“.

MATIJA BEĆKOVIĆ

Početkom 18. stoljeća na području tzv. stare Crne Gore sa središtem na Cetinju, izvršen je genocid nad Bošnjacima - muslimanima stare Crne Gore, uoči Badnje večeri.

Tada je izvršena takozvana „istraga poturica", koju je kasnije opjevao vladika, najveći crkveni dostojanstvenik i pjesnik Petar II Petrović Njegoš u svom djelu „Gorski vijenac". Prema dosadašnjim rezultatima istraživanja, na Cetinju je pobijeno je više od 600 Bošnjaka, najveći broj je protjeran, porušeni su do temelja svi bošnjački objekti: šest džamija, sva muslimanska mezarja, kao i svi ostali spomenici koji su svjedočili autohtonost bošnjačkog naroda na tom prostoru.

Crnogorce je u ovom strašnom pokolju nad Bošnjacima muslimanima predvodio vladika Danilo Šćepčević Petrović. Mnogi će danas kazati da je Njegoš “otac” i “inspirator” genocida, “fizičkog uništenja i duhovnog zatiranja Bošnjaka kao muslimana”. Od prvog objavljivanja „Gorskog vijenca“ u Beču, početkom 1847.godine, taj je epsko-dramski spjev postao kultnom knjigom genocidnog progona Bošnjaka samo zato što su muslimani.

Brojni bošnjački autori Gorski vijenac nazivaju “Njegoševim Majn kampfom” i srpsko-crnogorskim uputstvom za genocid. Bez obzira na tu historijsku realnost, pokolj i progon Bošnjaka iz Crne Gore, u epskoj tradiciji je prikazan kao junački i etički čin, a generacije i generacije Srba i Crnogoraca će svoj stav prema Bošnjacima oblikovati prema predanjima o ovom događaju. Cijeli velikosrpski projekat, začetak ideologije genocida i stvaranja velike Srbije, započeće ovim događajem. Riječ je naravno o tzv „istrazi poturica“, tj, pokolju Bošnjaka u staroj Crnoj Gori.

Četiri godine prije nego će maja 2008. umrijeti, Mubera Mujagić živjela je u Sarajevu bolesna, bez struje, vode, grijanja, telefona, penzije, zdravstvenog osiguranja i novca. Ne bi tu bilo ništa čudno da Mubera nije bila profesorica književnosti, poetesa i autorica 14 knjiga, članica Evropske akademije nauka, dobitnik četiri Velike zlatne medalje i trofeja Italije…

U pismu kojeg je osamdesetih poslala beogradskom NIN-u tadašnja profesorica srpskohrvatskog jezika tražila je da se iz školskih udžbenika izbace stihovi Petra Petrovića Njegoša i Ivana Mažuranića. Smatrala je da stihovi Gorskog vijenca i poeme Smrt Smail-age Čengića vrijeđaju muslimane. Nakon tog pisma, nastala je ideološka haranga na Muberu. Morala je napustiti školu u kojoj je predavala. Praktično, našla se na ulici. I na sastanku podružnice pisaca Sarajeva i Aktiva saveza komunista u povodu rasprava o nastavnim planovima i programima književnosti za osnovne i srednje škole izjasnila se profesorica Mubera protiv Njegoševog Gorskog vijenca i spjeva Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića. U ispovjesti za beogradski nedeljnik Intervju (januar 1985.) objasnila je kako pri tome nije bila isključiva, kako je kao zamjenu predložila Njegoševu Luču Mikrokozmu! -Stojim iza svojih riječi, s razlogom i obzirom da je najmanja posljedica lošeg vaspitnog utjecaja tih djela na mnoge generacije upotreba riječi kao bula, Vlah, Turčin, u odnosu na teže ekscese koji se mogu javljati, naročito u višenacionalnim sredinama.

Na svojoj sam koži osjetila agresivnost nacionalista raznih boja i ometanje rada i života, te štampanje Zbornika stvaralaštva mladih Tito-Sloboda-Domovina koji sam pripremala godinama, da bih ga objavila u autorskom izdanju (onemogućena da nađem izdavača). Učenik koji je htio spriječiti ekscese i spletke nacionalista oko te knjige strpan je u ludnicu, sa časa, bez znanja roditelja – napisla je profesorica za Intervju. I pitala da li se može negirati mišljenje profesora Aleksandra Kreške, koji je u svom pismu pod naslovom “Van s Njegošem iz škole“ apelovao da se Gorski vijenac i Smrt Smail-age Čengića izbace iz školskih programa, citirajući samo pojedine stihove Njegoševe, kao dokaz i razlog: -Nekrstu se gore usmrđeše…odža riče na ravnom Cetinju…zaudara zemlja Muhamedom…kako smrde ove poturice… Ako se nekima kosa diže na glavi zbog mog prijedloga, ima ih više kojima se kosa diže zbog ovakvih stihova – napisala je Mubera.

MUBERA MUJAGIĆ

Stav prema Njegošu kao "genocidnom pesniku" predstavlja i intervju pisca Andreja Nikolaidisa u splitskom listu "Feral tribjun", objavljen juna 2000. godine pod naslovom "Njegoševo prokletstvo". U tom intervjuu, Nikolaidis o Njegošu i "Gorskom vijencu", pored ostalog, kaže: -On je u „Gorskom vijencu“ vrlo precizno odredio koordinate etničkoga čišćenja koje je Radovan Karadžić posle sprovodio. Bilo je to teorijsko utemeljenje genocida nad muslimanskim, odnosno bošnjačkim narodom. U „Gorskom vijencu“ sve piše i samo se čekalo da se pojavi neko ko će biti toliko lud da to sprovede u djelo.

A „Gorski vijenac“ je sveta knjiga crnogorskog naroda. Većini drugih evropskih naroda sveta knjiga je Biblija, dok Crnogorci s Biblijom već dugo ništa nemaju jer je na njeno mesto postavljen „Gorski vijenac“, iz kojega se izvlače svi životni razlozi i rezoni, koji je u stanju protumačiti i svaki polupismeni seljak i koji je proizveo i takvu i toliku brojnost crnogorskih zločinaca. Uporedite Karadžićevu s Njegoševom retorikom i sve bi trebalo da vam bude jasno. Nema tu bitnih razlika i pogrešno je tvrditi kako Njegoševo sveto djelo nema veze s proteklim ratom."

ANDREJ NIKOLAIDIS

Promovišući svoju knjigu „Generator genocida: Gorski vijenac - istraga poturica“, dr. Šemsudin Hadrović se zapitao:-Hoće li u Crnoj Gori biti i kada, provedena ¨revizija¨ tumačenja i pristupa Gorskom vijencu i kakve će ona promjene donijeti? Da li se tragične posljedice Istrage poturica tiču samo Bošnjaka u Crnoj Gori, ili tu sudbinu dijele Albanci odnosno, Bošnjaci Sandžaka a naročito Bosne i Hercegovine? Dokle danas dosežu posljedice Istrage Poturica? Je li RS još jedno nasilno otrgnuće bošnjačkih teritorija kao što je to bilo sa teritorijom Sandžaka? Nije li genocid u Srebrenici i drugim ¨Srebrenicama¨ u BiH još jedna velika Istraga poturica? Mnogo je pitanja, a malo odgovora.

DR ŠEMSUDIN HADROVIĆ

Dr Novak Kilibarda u radu "Njegoš i zločini nad muslimanima" razrađuje stav o tome kako je "Gorski vijenac" postao bezmalo "antiislamska Biblija Crnogoraca". Klibarda, ocjenjuje da je u rukama neuka čovjeka „Gorski vijenac“ isto što i žilet, i da su nepismeni ljudi imali u svojoj svijesti i na svojim usnama da treba lomiti munare i džamije, i smatrali da tako čine najljudskije stvari i da je to njihova dužnost jer je Gorski vijenac prerastao u Bibliju. Kilibarda napominje da, kada se pristupa Gorskom Vijencu, mora se uzeti u obzir, da nijedno djelo u svjetskoj literaturi nije jače nadojeno antiislamizmom i antiturstvom, nego što je Gorski Vijenac".

U intervju sarajevskim Danima, u martu 2002. Kilibarda kaže: „Gorski vijenac, objavljen 1847. godine, postaje jaka ideološka literatura i pismenog i nepismenog Crnogorca. Mora se priznati da je ta jaka ideološka literatura bila prosto ugrađena u duh boraca i na Grahovcu i na Vučijem dolu i u svim bitkama kad je trebalo Osmanlijama pokazati put za istok, da odu tamo odakle su došli.

Ali, nažalost, po 300 puta nažalost, taj antiislamski stav koji tumači Gorski vijenac nastavljen je da živi i kasnije, kada ni teorijske opasnosti nije bilo od Osmanlija sa Istoka. Pa se i dalje sa katedre čuju tirade o tome kako "smrde poturice", kako "treba lomiti munar i džamiju, a badnjake srpske nalagati" i kako "luna i krst, dva strašna simbola, njima pomirenja nema, njihovo je na grobnici carstvo" itd.

U jednom dubljem značenju, svi oni crnogorski polupismeni ili pismeni vojnici koji su išli na Hercegovinu na neki način su bili usmjereni Njegoševom poezijom. Njegoš je, ni kriv ni dužan, baš kao i Torquato Tasso, završio jednu ideološku misiju jednog vremena. Ali, u Crnoj Gori je i dalje nastavljena praksa prema kojoj se stihovi Gorskog vijenca odnose na jedan nedužni narod. Najbolja ilustracija ovog o čemu govorim je istiniti sljedeći događaj: čovjek je pitao jednog dobrovoljca iz Crne Gore koji je 1992. učestvovao u zločinima u Hercegovini: "Zašto sa takvom voljom ubijaš muslimane i pališ muslimanske kuće?" Ovaj mu je odgovorio: "Što pitaš, pa nisi ti valjda pametniji no vladika Rade!"