Odluka administracije predsjednika Donalda Trumpa da ukine te sankcije predstavlja jasan politički zaokret i signalizira spremnost na ponovno angažovanje s Dodikom
Milorad Dodik, najmoćnija politička figura u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, ove sedmice je imao mnogo razloga za slavlje, piše turski medij Turkiye Today.
Na skupu u Banjoj Luci, održanom povodom pobjede njegovog saveznika Siniše Karana na ponovljenim predsjedničkim izborima, Dodik je izjavio da "muslimani žele zlo Srbima" te ustvrdio da bi, ukoliko bi Republika Srpska krenula putem secesije, "najmanje 15 država" podržalo takav potez i priznalo je.
Da sam ovakvu izjavu čula prije 2024. godine, vjerovatno je ne bih shvatila ozbiljno. U današnjem globalnom kontekstu, međutim, njegova tvrdnja se više ne može tako lako odbaciti, piše autorica teksta:
- Ovakve izjave nisu novost u Dodikovom političkom repertoaru. Ono što ih ovaj put čini drugačijim jeste kontekst u kojem su izrečene — svega nekoliko dana nakon Dodikovog povratka iz Washingtona.
Taj kontekst je ključan.
Samo nekoliko dana prije izbora, Dodik i Željka Cvijanović prisustvovali su događajima povezanim s Nacionalnim molitvenim doručkom u Sjedinjenim Američkim Državama, godišnjim okupljanjem koje spaja religiju i politiku te stranim liderima omogućava pristup američkim zakonodavcima, zvaničnicima i konzervativnim centrima moći.
Po povratku kući, Dodik je ovu posjetu opisao kao "suštinsku, a ne ceremonijalnu", predstavljajući je kao dokaz da se Republika Srpska sada shvata ozbiljno na najvišim nivoima globalne moći.
Godinama je Dodik bio pod američkim sankcijama. Te mjere, koje je uvelo Ministarstvo finansija SAD-a, uvedene su zbog podrivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, opstruiranja institucija države Bosne i Hercegovine te zbog djelovanja koje je Washington okarakterisao kao koruptivno i destabilizirajuće.
Odluka administracije predsjednika Donalda Trumpa da ukine te sankcije predstavlja jasan politički zaokret i signalizira spremnost na ponovno angažovanje s Dodikom, uprkos njegovom kontinuiranom odbacivanju ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.
Jedan od sastanaka koje je Dodik posebno istakao bio je onaj s glasnogovornicom Bijele kuće Karoline Leavitt. Rođena 1997. godine, dvije godine nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, Leavitt gotovo sigurno nije odrastala s ikakvim ličnim razumijevanjem genocida, etničkog čišćenja i masovnih zločina koje je počinila Vojska Republike Srpske, a koji su obilježili historiju ove zemlje.
Još zabrinjavajuća, međutim, jeste poruka koju šalje sam taj sastanak. Leavitt se ne bi sastala s predstavnicima Republike Srpske bez odobrenja Donalda Trumpa.
Samo to odobrenje šalje snažnu poruku da Trump sada Dodika i njegov krug vidi kao legitimne sagovornike kada je riječ o budućnosti Bosne i Hercegovini.
To predstavlja dramatičnu promjenu. Riječ je o istim političkim akterima koji otvoreno negiraju genocid u Srebrenici — zločin koji su priznale međunarodne sudske instance i same Sjedinjene Američke Države — nazivajući ga "mitom" koji su, navodno, izmislili muslimani.
To su ujedno i iste figure koje godinama podrivaju Dejtonski mirovni sporazum, sporazum koji su upravo Sjedinjene Američke Države posredovale kako bi okončale rat u Bosni i Hercegovini 1995. godine.
Dodikova posjeta Washingtonu nije se desila u izolaciji. Uslijedila je neposredno nakon njegove posjete Izraelu, gdje se sastao s premijerom Benjaminom Netanyahuom i visokim izraelskim zvaničnicima.
Nakon tih sastanaka, Dodik je govorio o zajedničkoj borbi protiv "zajedničkog neprijatelja", jeziku koji su potom preuzeli i njemu naklonjeni mediji, opisujući tog neprijatelja kao muslimane i terorizam — okvir koji političko nasilje, religiju i čitave zajednice svodi na jednu jedinstvenu prijetnju.
Ovaj narativ je već dobro poznat. To je isti onaj koji se koristi za opravdavanje genocida u Gazi. Isti onaj koji se priziva kada se civili u Sudanu bombarduju pod izgovorom zaštite kršćana.
To je ujedno i isti narativ koji Dodik sada prenosi u Bosnu, predstavljajući Republiku Srpsku kao "kršćanski prostor" ugrožen od muslimana.
Dodikova ovogodišnja diplomatska turneja uključila je i Mađarsku, čiji je premijer Viktor Orbán izgradio čitavu političku ideologiju na predstavljanju muslimana kao civilizacijske prijetnje Evropi. Mađarska je više puta štitila Dodika unutar Evropske unije, predstavljajući ga ne kao destabilizirajućeg nacionalistu, već kao branioca takozvanih evropskih vrijednosti.
Posmatrane zajedno, ove veze ukazuju na jasan obrazac. Bosna i Hercegovina se više ne posmatra samo kao postkonfliktna država koja se bori s institucionalnom disfunkcionalnošću. Ona se preoblikuje u prvu liniju globalnog kulturnog rata — rata koji suprotstavlja kršćanstvo islamu i civilizaciju izmišljenoj prijetnji.
Za građane Bosne i Hercegovine, ovakav okvir nije teorijski. Oni su ga već jednom vidjeli.
Kada je Ratko Mladić ušao u Srebrenicu u julu 1995. godine, danas osuđeni genocidni zločinac izjavio je da je došlo vrijeme da se "osveti Turcima", ne misleći pritom na stvarnog neprijatelja, već na iskrivljeno historijsko sjećanje na Osmansko carstvo.
Rezultat je bilo ubistvo više od 8.327 bošnjačkih muškaraca i dječaka u najgorem zločinu na evropskom tlu od Holokausta.
Zbog toga Dodikove riječi imaju težinu. Zbog toga još veću težinu ima šutnja moćnih svjetskih prijestolnica.
Snaga Milorada Dodika i njegove stranke ne leži samo u ideologiji, već u zajedničkom i nepokolebljivom cilju: nezavisnosti Republike Srpske.
Upravo je to ono što bosanskohercegovački politički akteri, bez obzira na stranačku pripadnost, do sada nisu uspjeli postići — zajednički cilj.
Ako postoji jedan cilj oko kojeg se sada moraju ujediniti, to je odbacivanje antimuslimanskih narativa koji su se u Bosni i Hercegovini više puta pokazali kao razorni.
Dodik više ne djeluje izolirano. Ima vidljive saveznike unutar američkog političkog establišmenta, bliske veze s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, a i dalje ostaje najpouzdaniji partner ruskog predsjednika Vladimira Putina u ovom dijelu Evrope.
Problem Bosne i Hercegovine je oduvijek bio nedostatak kolektivne odlučnosti.
Ako se država želi oduprijeti pritiscima s kojima se sada suočava, njeni lideri konačno moraju pronaći način da tu odlučnost izgrade.
