Političke rasprave i zastarjele teze koče uspostavu sistema u RS, dok Srbija i Hrvatska pragmatično gomilaju hranu, gorivo i strateške resurse – Federacija tek na nivou prve pomoći
Dok se formiranje robnih rezervi u Republici Srpskoj i dalje ne nazire, Federacija BiH ima uspostavljen sistem koji trenutno raspolaže robom vrijednom oko 40 miliona KM – iznosom koji je dovoljan tek za kratkoročne intervencije, ali ne i za ozbiljnije krize.
Za razliku od BiH, zemlje regiona ne vode ideološke rasprave o tome da li su robne rezerve „zastarjele“, već ih kontinuirano obnavljaju i prilagođavaju savremenim izazovima.
Srbija, kroz svoju Republičku direkciju za robne rezerve, aktivno upravlja sistemom koji obuhvata organizaciju, skladištenje i obnavljanje strateških zaliha. Nedavno su čak raspisali oglas za prodaju velikih količina prehrambenih proizvoda – uključujući milione kilograma soli, kao i mesne prerađevine i stoku – s ciljem rotacije i očuvanja kvaliteta zaliha.
Hrvatska, s druge strane, preko Ravnateljstva za robne zalihe, jasno pokazuje koliko ozbiljno shvata pitanje sigurnosti. Prema podacima njihovih nadležnih institucija, raspolažu dovoljnim količinama žitarica za 60 dana potreba stanovništva, kao i logističkim kapacitetima za zbrinjavanje desetina hiljada ljudi u kriznim situacijama.
U Republici Srpskoj, međutim, politička scena i dalje vodi rasprave koje više podsjećaju na ideološke okršaje nego na strateško planiranje. Iako je i sam premijer Savo Minić priznao da robne rezerve „treba da postoje“, istovremeno ih relativizira tvrdnjama da niko neće biti gladan i da će vlast „obezbijediti sve što treba“.
Takav optimizam bez konkretne infrastrukture i sistema mnogi stručnjaci vide kao opasnu iluziju.
Dodatnu konfuziju unosi i tvrdnja da su robne rezerve zastarjeli koncept, sveden nekada na skladištenje osnovnih namirnica poput brašna, ulja i šećera. Međutim, savremeni sistemi robnih rezervi upravo podrazumijevaju širi spektar – od hrane do energenata i ključnih sirovina – što potvrđuju primjeri iz regiona.
Struka je u ovom slučaju jasna i prilično oštra: ukidanje robnih rezervi bila je jedna od najvećih grešaka u posljednjoj deceniji. Upozorava se da je potrebno najmanje dvije do tri godine da se sistem ponovo uspostavi, ali da je to cijena koja se mora platiti ako se želi bilo kakva sigurnost u kriznim situacijama.
Ni Federacija BiH, iako formalno ima robne rezerve, nije u mnogo boljoj poziciji. Trenutne zalihe hrane, nafte i derivata dovoljne su samo za kratkoročne intervencije – što znači da bi u slučaju ozbiljnijeg poremećaja na tržištu ili globalne krize sistem vrlo brzo bio iscrpljen.
U vremenu kada geopolitičke tenzije, inflacija i poremećaji u lancima snabdijevanja postaju nova realnost, pitanje robnih rezervi prestaje biti birokratska tema i postaje pitanje elementarne sigurnosti.
Dok jedni pune skladišta, drugi još raspravljaju da li su im uopšte potrebna. A razlika između te dvije politike, kada kriza dođe, ne mjeri se političkim izjavama – nego praznim ili punim policama.
