Rasprava o izmjenama Zakona o PIO u Federaciji BiH još jednom je pokazala koliko je naš socijalni sistem zapravo slijep za stvarni život građana. I koliko je lako, iz udobnih ministarskih fotelja, dijeliti moralne lekcije ljudima koji su najveći dio svog radnog vijeka proveli u haosu, ne svojom voljom, nego zbog potpunog odsustva države.
Jer ovdje ne govorimo o „neradnicima“. Govorimo o generaciji koja je preživjela rat, poratnu bijedu, privatizacijske pljačke i ekonomiju u kojoj je neprijavljen rad bio pravilo, a ne izuzetak. O ljudima koji su radili na građevinama, u fabrikama, radnjama, skladištima i poljima, često za minimalac u kešu, bez ugovora i bez ikakve pravne zaštite. Država ih tada nije vidjela. Inspekcije su bile rijetkost, zakoni mrtvo slovo na papiru, a političke elite zauzete vlastitim bogaćenjem.
Danas, kada su ti ljudi zakoračili u starost, država ih se sjeti – ali ne da bi ispravila nepravdu, nego da bi im ispostavila račun. Poruka je jasna: nemate dovoljno staža, vaša penzija bit će ponižavajuća, a ako se bunite – sami ste krivi. To je suština politike koja se pokušava opravdati frazama o „nagrađivanju rada“, kao da je rad mjerljiv samo onim što je uredno evidentirano u birokratskim tabelama.
Apsurd je potpun kada shvatite da će ljudi s istim godinama života i istim brojem godina staža, ali s različitim datumom odlaska u penziju, biti brutalno različito tretirani. To nije reforma. To je administrativna kazna, bez ikakvog osjećaja za socijalnu realnost.
Posebno je problematično prebacivanje odgovornosti s institucija na građane. Država koja decenijama nije znala ili nije htjela stati ukraj sivoj ekonomiji danas se ponaša kao strogi sudija. I to sudija koji sudi retroaktivno, bez prava na žalbu. Ako je sistem zakazao – a jeste – onda teret tog neuspjeha ne može snositi isključivo običan čovjek.
Socijalna politika ne bi smjela biti puko sabiranje staža i primjena hladnih formula. Ona bi morala uzeti u obzir kontekst: rat, tranziciju, sistemsku nepravdu i činjenicu da mnogi ljudi danas više nemaju nikakvu šansu „popraviti“ svoj status. Oni nisu konkurentni na tržištu rada, zdravlje im je narušeno, a godine ne dopuštaju novi početak.
Zato je ovakav pristup vlasti ne samo socijalno neosjetljiv, nego i duboko ciničan. Umjesto da država prizna vlastiti promašaj i pokuša barem djelimično ispraviti posljedice, ona bira lakši put – discipliniranje najslabijih. A društvo koje to prihvata bez otpora mora se zapitati: ako se ovako odnosi prema starima danas, kakva budućnost čeka one koji tek dolaze na red.
