Tokom posljednjih 14 mjeseci, Srbija živi u previranjima, svojevrsnom minskom polju datuma i rokova koje postavljaju i odlučuju Amerikanci i, posljedično, Rusi.
Riječ je, naravno, o prisilnoj prodaji ruskog udjela u Naftnoj industriji, što je uvjetovano sankcijama američkog OFAC-a. Iako nema sumnje da će, kao manjinski vlasnik, Srbija najviše stradati od sankcija zbog neuspjeha te operacije.
U atmosferi strepnje i nervoze zbog nedovršenih radova na relaciji Gazprom-MOL do 22. maja i pogoršanja opcija nakon promjene vlasti u Mađarskoj, Beograd se suočio s još jednim "teškim" datumom, traumatičnijim nego što je to javno prikazano od 2006. godine.
Naime, Crna Gora je 21. maja proslavila dvije decenije nezavisnosti, što je tokom cijele prethodne sedmice dočekano masovnim odijumom u srbijanskim medijima, neviđenim čak ni kada je referendum o nezavisnosti tek završen.
Medijska histerija oko crnogorske nezavisnosti
Baš kao i devedesetih, najgledanije televizijske programe preplavile su specijalne emisije o bratskoj izdaji, pune omalovažavanja i ismijavanja "mlađeg brata" koji je napustio porodicu i osnovao vlastitu kompaniju.
Posebno je bio aktivan poznati "nevladin" Centar za društvenu stabilnost, kao svojevrsno propagandno ministarstvo Ćacilanda, u čijoj je produkciji emitovan toksični video pamflet "Referendum - priča o izmišljenoj slobodi". Dokumentarac je trebao zagorčati jubilej "klincima" ne samo putem autorove piratske televizije, Dokumentarne TV, već i putem niza nacionalnih frekvencija poput Prve, B92, Informera...
Ove iznenađujuće burne reakcije su vjerovatno rezultat spoznaje da čak ni svrgavanje Mila Đukanovića 2020. godine nije donijelo očekivane promjene niti promjene u strateškim odlukama i opredjeljenjima crnogorske države, čime je propuštena još jedna, možda i posljednja velika šansa, da se Podgorica obuzda.
Beograd se nadao da će se u proteklih šest godina "bludni sin" vratiti u nabore Andrićevog vijenca, ili barem otkazati priznanje Kosova i izaći iz NATO-a. Ništa od toga se nije dogodilo, sankcije su dodane i Rusima zbog Ukrajine, tako da su stubovi politike koju je uspostavio Milo Đukanović ostali netaknuti.
Čaša se prelijevala već izvjesnim očekivanjima da će Crna Gora postati punopravna članica Evropske unije 2028. godine, što će historijski debakl Srbije, barem u očima vlasti u Beogradu, učiniti očiglednijim i bolnijim nego ikad.
Strah od evropske Crne Gore
Istovremeno, ovo će značiti i težak udarac konceptu "srpskog svijeta", te možemo očekivati intenzivnije potkopavanje i kompromitovanje pozicije crnogorske države u vremenu koje je pred nama.
Prije manje od dvije godine, već smo svjedočili pokušaju Beograda da "polomi noge" Podgorici na evropskom putu, kada je uspio preko svojih opunomoćenika u Vladi i Skupštini Crne Gore iznuditi donošenje Rezolucije o Jasenovcu.
Naravno, nema ništa kontroverzno u osudi ustaškog genocida, ali ostaje misterija zašto je srbijanski parlament, kao inicijator akcije u Podgorici, odbio glasati za istu Deklaraciju 2021. godine?! Podsjetimo se, poslanici vladajuće Vučićeve koalicije tada su uskratili podršku deklaraciji o Jasenovcu, da bi kasnije ovaj šokantni čin neznanja o zločinu opravdali nekim "dubljim razlozima", a pritom ništa nisu objasnili?!
Problemi na relaciji Podgorica-Zagreb, koje je donio sporni dokument, donekle su usporili stvari, ali sigurno nisu zaustavili Crnu Goru na njenom evropskom putu.
Raskidanje saveza unutar "srpskog svijeta"
Proslava jubileja nezavisnosti dovela je i do konačnog političkog razdvajanja Mandića i Kneževića, dvojice najvažnijih Vučićevih opunomoćenika u crnogorskoj politici. Izgleda da je predsjednik Parlamenta Mandić konačno prihvatio realnost, za razliku od dojučerašnjeg druga i njegovih tutora u Beogradu.
On je, slično Dodiku, počeo zauzimati stav koji u budućnosti omogućava ugodniju opciju izlaska kada politika "Srpskog svijeta" zatvori (drugi) krug i udari u zid, baš kao devedesetih.
Kao što nema iskrenog pijeteta prema žrtvama Jasenovca, koje im služe samo za širenje populističkih gluposti i dnevno-političkih prepucavanja sa susjedima, tako im je stalo do interesa srpstva u Crnoj Gori baš kao što im je bilo stalo do interesa srpstva na Kosovu ili u prošlosti u Hrvatskoj. Svi oni su bili i ostali moneta za podmićivanje u očuvanju gole vlasti i ostvarivanju interesa velike države, o čemu se eksplicitno ne govori u javnosti.
Naime, radi se o strateškoj ambiciji da se povrati "Srpsko more", ugrozi kontrola ulaska u Jadran i podigne ozbiljno poljuljani rejting u očima Rusa, čije su namjere da izađu na toplo more u Mediteranu Crnogorci na kraju ignorisali. Poslednjih dana nam se Vučić žalio da Crnogorci odbijaju da mu prodaju Luku Bar, što samo potvrđuje gore opisanu namjeru Beograda.
Zašto je Crna Gora krenula svojim putem
S druge strane, srbijanske vlasti, mnogo više nego građani Srbije, odbijaju da racionaliziraju, shvate i prihvate motive Crne Gore za izlazak iz državne zajednice prije dvadeset godina. Možda ću pogriješiti u svojoj zaboravnosti, ali ne sjećam se da je ikada u javnom prostoru obje države apsolviran jasan i praktičan razlog koji je doveo do razilaženja.
U državnoj zajednici, obje članice su na kraju naglasile članstvo u Evropskoj uniji kao stratešku obavezu. Za razliku od Srbije, Crna Gora je sebi priznala da problem Kosova nema nikakve veze s Evropom.
Uzimajući u obzir svoj državni interes, a držeći se narodne izreke "ako smo braća, torbe nisu naše sestre", donijeli su odluku i odabrali put kojim je bilo nemoguće ići bez vraćanja državnog subjektiviteta. I to je sve, ili je barem to najvažnije.
Dvije države, dva potpuno različita ishoda
Iako srbijanski političari i politički analitičari stotinu puta dnevno u medijima ponavljaju da nema ljubavi već samo interesa za ostvarenje državnih strateških ciljeva, čini se da više pokušavaju uvjeriti sebe nego što iskreno vjeruju u to.
Kada napravimo sumiranje i nakon dvadeset godina pogledamo šta je rezultiralo odvajanjem suvereniteta naših aktera, lako ćemo zaključiti koliko je duboko ispravan i racionalan bio izbor Crne Gore, sa stanovišta njenog nacionalnog interesa i budućnosti njenih građana.
Direktnim poređenjem trenutne pozicije Crne Gore, koja se suočava sa završnim procesima zatvaranja poglavlja - a EU je upravo formirala komisiju za pisanje pristupnog dokumenta - sa pozicijom Srbije, koja je ostala zaglavljena i svjetlosnim godinama udaljena od Brisela tačno 51 mjesec, od početka ruske agresije i neuvođenja sankcija, svjedočimo da među braćom postoje oni koji znaju kuda svijet ide.
Osim toga, naučili smo da pored podrazumijevane bratske ljubavi, postoji i nešto drugo - bratska zavist.
