Stručnjakinja za roditeljstvo Jennifer Breheny Wallace provela je sedam godina proučavajući kako kultura uspjeha utiče na porodične odnose.
Razgovarajući s desetinama porodica, posebno s roditeljima tinejdžera, otkrila je da proces prijema na fakultet često stvara nepotrebnu napetost, postaje stalna tema i ozbiljno šteti porodičnoj bliskosti.
Wallace je napisao da mnogi roditelji, pritisnuti neizvjesnim i skupim procesom upisa, počinju da se miješaju u svaki detalj života svoje djece. To često rezultira svađama, frustracijama i sve većim pritiskom.
Da bi zaštitila odnos sa svoje troje tinejdžera, uvela je jednostavno, ali efikasno pravilo: razgovori o fakultetu dozvoljeni su tek od proljeća treće godine srednje škole, i to samo jedan sat sedmično, vikendom, u vrijeme koje dijete odabere.
Jedno pravilo koje mijenja sve
Ovo pravilo, piše Wallace, sprječava da tema prijemnog ispita preuzme svaki razgovor, svaku večeru i svaku vožnju automobilom. Umjesto da svaki dan pitaju o esejima i preporukama, ona i njen suprug zapisuju svoja pitanja i čuvaju ih za zakazani sedmični intervju. Na taj način, ostatak sedmice je slobodan za istraživanje drugih tema koje zanimaju njihove tinejdžere.
Cilj nije ignorisati upis, već stvoriti emocionalni prostor u kojem djeca mogu razvijati i graditi vlastite interese, bez stalnog procjenjivanja kroz prizmu postignuća.
Djeca pod pritiskom
Sve je više naučnih dokaza koji podržavaju koliko štetan može biti pritisak za uspjehom. Učenici koji pohađaju škole s visokim akademskim standardima imaju veću vjerovatnoću da pate od anksioznosti, depresije i zloupotrebe supstanci u poređenju s nacionalnim prosjekom.
Američke Nacionalne akademije nauka, inženjerstva i medicine svrstale su ovu djecu u istu rizičnu grupu kao i djecu iz siromašnih porodica, djecu u hraniteljskim porodicama i onu čiji su roditelji u zatvoru. Slično tome, Fondacija Robert Wood Johnson smatra "pretjerani pritisak za postizanje izvrsnosti" jednom od najvećih prijetnji mentalnom zdravlju adolescenata.
Naizgled paradoksalno, djeca koja pohađaju najbolje škole često su izložena istom hroničnom stresu kao i najranjivije grupe mladih. Wallace upozorava da ovaj stalni pritisak može ozbiljno ugroziti emocionalno i fizičko zdravlje.
Djeca trebaju znati da su vrijedna bez obzira na uspjeh.
Jedan od najefikasnijih načina na koji roditelji mogu zaštititi emocionalnu stabilnost svoje djece jeste da im dosljedno daju do znanja da njihova vrijednost nije vezana za njihova postignuća. Wallace ukazuje na priču o majci koja je sinu pokazala zgužvanu i mokru novčanicu od 20 dolara i pitala: "Koliko sada vrijedi?" Naravno, vrijednost je ostala ista.
Baš kao i novčanica, vrijednost djeteta ostaje ista čak i kada ne prođe test, ne uđe u tim ili nije pozvano na rođendansku zabavu. "Naš je posao da ih podsjetimo da se njihova vrijednost nikada ne mijenja, bez obzira na sve", piše Wallace.
Dom bi trebao biti sigurno mjesto, a ne ispitna komisija.
Roditeljstvo se često svodi na ispunjavanje beskrajnih obaveza, a djeca ne vide uvijek koliko uživamo u provođenju vremena s njima. Wallace predlaže da ih pozdravimo barem jednom dnevno s istom radošću s kojom to čini kućni ljubimac.
Ti mali, svakodnevni trenuci u kojima se djeca osjećaju bezuvjetno voljeno ključni su za njihovo mentalno zdravlje. To je jedan od razloga zašto je njena porodica uvela pravilo jednog sata sedmično - kako bi podsjetili svoju djecu da su kod kuće voljena, sigurna i dovoljno dobra baš takva kakva jesu.
Roditelji koji ne vrše pritisak na svoju djecu stvaraju im prostor da otkriju šta je za njih važno i ispunjavajuće. Wallace zaključuje da, iako je upis na fakultet važan, odnosi koje gradimo sa svojom djecom traju cijeli život i uvijek bi trebali biti prioritet.
