Dok traje borba oko uvođenja savremenih izbornih rješenja i završetka tenderskih procedura, sve glasnije se postavlja pitanje – hoće li Bosna i Hercegovina uopće glasati u oktobru? U zemlji gdje i „mrtvi glasaju“: Ko koči uvođenje tehnologija i hoće li izbori biti odgođeni
Pitanje hoće li oktobarski izbori u Bosni i Hercegovini biti održani na vrijeme sve je prisutnije u javnosti, dok paralelno rastu upozorenja da bez uvođenja savremenih izbornih tehnologija nema pune garancije transparentnosti izbornog procesa.
Uprkos intervencijama Christiana Schmidta, politički sporovi oko izmjena Izbornog zakona i dalje usporavaju ključne procese. Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine već je dodijelila posao nabavke novih izbornih tehnologija kompaniji Smartmatic, ali procedura još nije završena, jer postoji rok za žalbe, što dodatno produžava neizvjesnost.
U dijelu političkog spektra otvoreno se zagovara odgađanje izbora dok se ne osiguraju tehnički uslovi za njihovo provođenje. Argument je jasan – bez digitalnih rješenja i kontrole identiteta birača, prostor za manipulacije ostaje širok. Bosna i Hercegovina godinama nosi teret optužbi za izborne nepravilnosti, uključujući i pojavu takozvanog „glasanja mrtvih“, što ozbiljno narušava povjerenje građana u izborni proces.
Uvođenje tehnologija poput biometrijske identifikacije i skenera glasačkih listića vidi se kao ključni korak ka smanjenju izbornih zloupotreba. Takva rješenja mogla bi spriječiti manipulacije unutar biračkih odbora, uključujući poništavanje važećih listića ili zloupotrebu neiskorištenih glasova. Istovremeno, digitalizacija bi omogućila i znatno brže objavljivanje preliminarnih rezultata.
Ipak, tehnički aspekt cijelog procesa otvara nova pitanja. Izbor dobavljača ne svodi se samo na cijenu, već prije svega na sigurnost sistema i otpornost na potencijalne cyber napade. Kompleksnost projekta dodatno usložnjava činjenica da obuhvata ne samo nabavku opreme, već i razvoj softvera, dizajn i štampu glasačkih listića, logistiku distribucije te skladištenje osjetljive opreme.
Upravo zbog toga postoji realna bojazan da bi kašnjenja u procedurama – bilo kroz žalbe, bilo kroz političke opstrukcije – mogla dovesti u pitanje spremnost sistema do izbornog dana. Iako zakonski okvir predviđa mogućnost odgađanja izbora u vanrednim okolnostima, takav scenario bi dodatno produbio političku krizu i otvorio prostor za nove sporove.
Dodatni problem predstavlja i pitanje finansiranja izbora, koje je u prethodnim ciklusima često bilo predmet blokada i administrativnih zastoja. Svako odgađanje ili usporavanje u ovom segmentu direktno utiče na sposobnost institucija da na vrijeme provedu sve potrebne pripreme.
S druge strane, javnost sve jasnije pokazuje stav – velika većina građana podržava uvođenje novih tehnologija u izborni proces, bez obzira na etničku ili geografsku pripadnost. To ukazuje na širok društveni konsenzus da su promjene nužne.
U konačnici, dilema ostaje: hoće li politička volja pratiti tehničke potrebe sistema. Izbori u oktobru još uvijek nisu formalno dovedeni u pitanje, ali dinamika procesa pokazuje da će naredni mjeseci biti ključni. U zemlji gdje su izbori godinama praćeni sumnjama u regularnost, odluka o uvođenju tehnologija više nije pitanje modernizacije – već povjerenja u demokratiju.
