Neke priče iz ratova ne ostaju upamćene samo zbog bitaka, oružja i vojnih pobjeda, već zbog ljudi koji su u najtežim trenucima pokazali šta znače hrabrost, čast i odgovornost prema drugima. Jedna od takvih priča vezana je za pukovnika Armije Republike Bosne i Hercegovine Avdu Palića, komandanta odbrane Žepe, čije ime danas predstavlja simbol otpora i ljudskog dostojanstva.
Trideset i jednu godinu nakon događaja koji su obilježili posljednje dane života ovog heroja, ostaje snažna slika čovjeka koji je, suočen s nadmoćnijim neprijateljem, sačuvao prisebnost i odlučnost. Njegove riječi izrečene 27. jula 1995. godine – “Ja sam taj Avdo kojeg tražite” – postale su jedan od najupečatljivijih trenutaka ratne historije Bosne i Hercegovine.
Nakon pada Srebrenice i počinjenog genocida nad Bošnjacima, Žepa je postala naredna meta snaga Vojske Republike Srpske. U okolnostima potpune izolacije, bez realne vojne mogućnosti za dugotrajan otpor, Palić je zajedno s članovima ratnog Predsjedništva Žepe Mehmedom Hajrićem i Amirom Imamovićem pokušavao pronaći način da zaštiti civilno stanovništvo.
Njegova borba nije bila samo vojna. Bila je to borba za živote ljudi koji su se našli zarobljeni u jednoj od najtežih ratnih situacija. Prema svjedočenjima međunarodnih posmatrača, upravo su Palićeva odlučnost i pregovarački pristup doprinijeli tome da se omogući evakuacija žena i djece, kao i spašavanje velikog broja stanovnika Žepe.
Član mirovne misije Ujedinjenih nacija Edward Joseph opisivao je kako je nakon dolaska u Žepu 19. jula 1995. godine situacija bila izuzetno teška. Artiljerija je bila raspoređena oko enklave, a psihološki pritisak na branioce i stanovništvo bio je ogroman. Ipak, Palić nije odustajao.
Nakon pada Žepe 25. jula, uslijedio je trenutak koji je ostao zabilježen kamerama i koji možda najbolje pokazuje karakter ovog čovjeka. Kada su ga pripadnici Vojske RS-a tražili, Palić nije pokušao pobjeći niti se sakriti. Prišao je i mirno rekao:
“Ja sam taj Avdo kojeg tražite.”
Njegov osmijeh i pružena ruka prema Zdravku Tolimiru ostali su simboličan prikaz moralne snage čovjeka koji je znao da je vojno nadjačan, ali nije dozvolio da mu se oduzme dostojanstvo.
Iako je prema pravilima međunarodnog ratnog prava kao pregovarač i oficir morao biti zaštićen, Palić je zarobljen. Iz Žepe je odveden 4. augusta 1995. godine, a potom zatvoren u vojni objekat u Bijeljini. Prema dostupnim podacima, ubijen je početkom septembra iste godine, nakon što je odveden iz zatvora po naređenju struktura Vojske Republike Srpske.
Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su i ekshumirani 2001. godine u Vragolovima kod Rogatice, dok je identifikacija završena tek 2008. godine. Ukopan je u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu, gdje su mu posljednji put odali počast porodica, saborci i građani.
Priča o Avdi Paliću nije samo priča o jednom komandantu i jednom ratu. To je priča o vrijednostima koje nadilaze granice jednog vremena i prostora – o hrabrosti da se štite drugi, o odgovornosti prema ljudima i o snazi karaktera u trenucima kada je najlakše izgubiti nadu.
Zbog toga sjećanje na njega i njegove saborce Mehmeda Hajrića i Amira Imamovića nije samo pitanje prošlosti, već i pitanje odnosa društva prema vrijednostima na kojima želi graditi budućnost.
Jer heroji poput Avde Palića ne ostaju zapamćeni zbog onoga što su imali u rukama, nego zbog onoga što su nosili u sebi – hrabrost, čast i vjeru da ljudskost mora postojati čak i onda kada je najteže sačuvati.
