Nenada Brixyja, legendarnog jugoslovenskog novinara, književnika satiričara, itd., nažalost, i pored sve njegove književne veličine - na ovim prostorima prvenstveno poznajemo po prijevodu i adaptaciji Alana Forda. Upravo je njegov britki humor zaslužan za silnu popularnost ovog stripa kod nas, a koja ni dan danas ne jenjava. Timothy Tatcher je, s druge strane, njegovo autorsko čedo.
Pod pseoudonimom Timothy Tatcher, Brixy je napisao brojne parodije detektivskih romana, a najpoznatiji je “Mrtvacima ulaz zabranjen”. Roman je preveden na više jezika, a 28. novembra 1984. objavljen je i istoimeni strip. Kao autori se navode Brixy i crtač Vjeko Ivezić. Ubrzo izlazi i strip “Hollywood protiv mene”, još jedna adaptacija romana. Nažalost, stripovi nikada nisu uspjeli ostvariti veliku popularnost kod jugoslovenske publike, iako pršte od prepoznatljivog Brixyjevog humora. Kao razlog se obično navodi Ivezićev prilično loš crtež.
Timothy Tatcher: pseudonim svog autora te glavni junak
Kao što već spomenuh, Brixy je isprva koristio ime Timothy Tatcher kao vlastiti pseudonim, da bi potom od njega napravio glavnog junaka.
Za razliku od klasičnih kriminalističkih romana u kojima glavni junak na dovitljiv i oštrouman način rješava komplikovane slučajeve ubistava, pri čemu iskazuje veliku hrabrost, spretnost i odlučnost, Tatcher je nespretni i smušeni šmokljan, koji nehotice upada u klupko misterioztnih ubistava i neočekivanih događaja te biva osumnjičen kao ubica, a zapravo je tek nevina žrtva pravih ubica i gangstera. Nije baš dovitljiv niti oštrouman, a još manje je hrabar i odlučan. Zapravo, jako se teško snalazi i u najprostijim situacija, a kada ostane bez svojih naočala (sa gigantskom dioptrijom, kakve je i sam Brixy nosio), potpuno je nemoćan i prepušten na milost i nemilost ljudi u okruženju.
Tatcher definitivno nije junak, već antijunak. Naivan i lakovjeran, nasjest će i na najprozirnije laži i prevare. Naravno, on lično bi želio osvajati ženska srca, ali nije u stanju primjetiti da ga, uglavnom, samo vuku za nos te da je on zapravo žrtva, a ne veliki osvajač. Čak i kada sve moguće činjenice ukažu na grdnu žensku prevaru i on sam se uvjeri u to - vrlo brzo sve oprašta i ponovo poklanja svoje povjerenje. Do narednog debakla i razočarenja.
Po zanimanju je novinar u lokalnom listu svog gradića, Bubnja. Nije se baš iskazao ni kao novinar. Pored svih neobičnih i nevjerovatnih situacija u koje upada, on to ne zna iskoristiti i proslaviti se reportažama o događajima u kojima je sudjelovao ili im svjedočio.
Potpuni šeprtlja u kojem svi možemo pronaći djelić sebe
Da skratimo, Tatcher je potpuni šeprtlja kako u privatnom, tako i u profesionalnom životu, sa pustim snovima o o blistavoj karijeri. Ipak, upravo to ga je i učinilo simpatičnim i dragim čitaocima u Jugoslaviji. U Tatcheru ćemo svi pronaći neku od slabosti i mana koje i sami imamo, a možemo samo nagađati kako bismo se ponijeli u situacijama u kakve on upada protiv svoje volje.
Ipak, najbitnija karakteristika ovog stripa je blag i vedar humor koji čitaoca nosi od prve do zadnje stranice. Brixy je bio vedar i duhovit čovjek i uvijek je oko sebe širio optimizam i dobru volju te zbijao šale. Legendarnom je postala anegdota kada ga je neki novinar pitao kako je ušao u književnost, a on mu je odgovorio da je ušao preko Jaroslava Hašeka. U “Dobrom vojaku Švejku” postoji, naime, detektiv koji se zove Brixy.
O avanturama Timothyja Tatchera snimljena su i dva igrana filma - “Mrtvacima ulaz zabranjen” (Beograd, 1965.), sa Mijom Aleksić u glavnoj ulozi te “Četiri umorstva je dovoljno, dragi?” (Prag, 1971.)
Junaci koje smo voljeli: Corto Maltese
