Južna plinska interkonekcija već odavno nije samo energetsko pitanje. Ona je postala politička poluga, sredstvo pritiska i valuta za potkusurivanje u borbi za pozicije, izbore i „legitimno predstavljanje“. Poruka koja se sve češće čuje iz redova HDZ-a BiH može se svesti na jednu rečenicu: nema i plina iz Hrvatske i „nehrvatske stolice“ u Predsjedništvu BiH. Energetski stručnjaci, međutim, upozoravaju da se radi o opasnom politiziranju projekta koji je od strateškog interesa za cijelu državu.
Južna interkonekcija, koja podrazumijeva izgradnju plinovoda od Dugopolja kod Splita, preko granice kod Posušja i Imotskog, dalje kroz Hercegovinu do Novog Travnika, s odvojkom prema Mostaru, nema realnu alternativu. Plin bi u Bosnu i Hercegovinu dolazio s LNG terminala na Krku, čime bi se smanjila ili u potpunosti uklonila ovisnost o ruskom plinu, koji trenutno snabdijeva Sarajevo i Zenicu.
Uprkos tome, projekat se sve otvorenije veže za politička pitanja koja s energetikom nemaju nikakve veze – prije svega za izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Kandidatura Slavena Kovačevića dodatno je zapalila već zapaljivu atmosferu i poslužila kao povod da se Južna interkonekcija ponovo izvuče iz ladice kao sredstvo ucjene.
Politička matematika je jednostavna: umjesto da se razgovara o energetskoj sigurnosti, diverzifikaciji izvora i dugoročnoj stabilnosti, fokus se prebacuje na priču o „preglasavanju“, „trećem entitetu“ i navodnoj ugroženosti kolektivnih prava. Time se strateški projekat pretvara u taoca dnevnopolitičkih obračuna.
Posebno je indikativno da je federalno Ministarstvo prostornog uređenja, na čijem je čelu kadar HDZ-a BiH, još prošle godine odbilo izdati urbanističku dozvolu za izgradnju Južne interkonekcije. Zahtjev BH-Gasa podnesen je još u junu 2021. godine, a skoro tri godine kasnije stiglo je negativno rješenje. Ta odluka otvorila je sumnje da se administrativne poluge koriste kao instrument političkog pritiska, a ne kao neutralan mehanizam provođenja zakona.
U međuvremenu, uključivanje Sjedinjenih Američkih Država u projekat promijenilo je odnose snaga. Plan prema kojem bi privatna američka kompanija gradila, finansirala i distribuirala plin jasno pokazuje da se radi o geopolitičkom pitanju širem od lokalnih stranačkih interesa. Upravo zbog toga sve je više uvjerenja da će, bez obzira na domaće blokade, projekat na kraju biti realiziran – jer energetska sigurnost BiH postaje dio šire zapadne strategije.
Ipak, političke tenzije ostavljaju posljedice. Svako novo uslovljavanje, svaka izjava kojom se plin veže za izborni zakon ili sastav Predsjedništva, šalje poruku nestabilnosti i neozbiljnosti. Umjesto da Bosna i Hercegovina iskoristi priliku da postane regionalno čvorište za transport plina, ona se ponovo vraća u začarani krug unutrašnjih sukoba.
Južna interkonekcija nije projekat za Mostar, Sarajevo ili bilo koji pojedinačni politički blok. To je projekat za cijelu Bosnu i Hercegovinu – uključujući i one dijelove zemlje koji danas uopće nisu povezani na plinsku mrežu. Njeno zaustavljanje ne bi bila politička pobjeda bilo koga, već direktan udar na energetsku sigurnost, ekonomiju i budućnost države.
Kako se približava izborna 2026. godina, jasno je da će ovakvih pokušaja uslovljavanja biti sve više. Pitanje je samo hoće li Južna interkonekcija ostati kolateralna šteta političkih igara ili će konačno prevladati razum – i interes građana nad interesima stranaka.
