Kad sistem zakasni, život se spašava SMS-om
U Bosni i Hercegovini teško oboljeli građani i dalje preživljavaju zahvaljujući humanitarnim apelima, SMS porukama i solidarnosti običnih ljudi, a ne zahvaljujući sistemu koji bi to morao raditi bez izuzetka. Ta činjenica sama po sebi govori više od bilo koje statistike ili političke izjave.
Fond solidarnosti Federacije BiH formalno postoji upravo zbog onih pacijenata kojima je život direktno ugrožen i kojima zdravstveni sistem u zemlji ne može pružiti adekvatno liječenje. Njegova svrha je jasna: finansiranje najskupljih i najsloženijih terapija i zahvata, uključujući liječenje u inostranstvu. Novac se u fond slijeva iz doprinosa građana i budžeta Federacije, a zakonska obaveza je da se budžetska sredstva izdvajaju u istom iznosu kao i ona prikupljena doprinosima. U praksi, to godinama nije bio slučaj.
Ove godine obezbijeđeno je 77 miliona maraka, što se predstavlja kao dokaz da je problem riješen i da više nema potrebe da se životi spašavaju preko humanitarnih telefona. Međutim, stvarnost na terenu pokazuje suprotno. Apele i dalje gledamo gotovo svakodnevno, što otvara ključno pitanje: ako novac postoji, zašto pacijenti i dalje zavise od milosti građana?
Odgovor leži u pravilnicima, procedurama i sporosti sistema. Fond solidarnosti funkcioniše isključivo u okvirima strogo definisanih lista oboljenja i terapija. Sve što ne stane u te okvire – ispada iz sistema. Brojne teške, rijetke ili nove bolesti, kao i savremene terapije koje su u razvijenim zemljama standard, u BiH su često „administrativno nevidljive“. Za te pacijente fond ne postoji.
Drugi problem je vrijeme. Kod agresivnih malignih i brzo napredujućih bolesti, vrijeme je presudno. Sedmice i mjeseci čekanja na odluke, komisije i rješenja znače direktan rizik po život. Sistem koji reaguje sporo u takvim situacijama nije samo neefikasan – on je opasan.
Zbog toga humanitarne organizacije i građani ostaju posljednja linija odbrane. One ne „dupliraju sistem“, kako se često pokušava prikazati, već krpe njegove rupe. One reagiraju tamo gdje pravilnik kaže „ne može“ ili gdje birokratija kaže „sačekajte“. U tom smislu, humanitarni apeli nisu dokaz viška empatije u društvu, već dokaz institucionalnog neuspjeha.
Posebno je problematično to što se zdravstvena drama često koristi u političkim prepucavanjima. Pacijenti postaju statistika ili argument u međusobnim obračunima, dok se suština gubi: pravo na liječenje ne smije zavisiti od toga da li se bolest uklapa u pravilnik ili da li pacijent ima vremena čekati.
Fond solidarnosti jeste nužan i važan mehanizam, ali on u sadašnjem obliku nije dovoljan. Bez proširenja liste oboljenja, bez fleksibilnijih procedura i bez hitnih mehanizama za slučajeve gdje je svaki dan presudan, sistem će i dalje zakazivati. A dok sistem zakazuje, građani će slati SMS poruke i skupljati novac za tuđe živote.
To nije solidarnost kakvom se društvo treba ponositi. To je alarm koji već predugo zvoni.
