Nedavne izjave iz Washingtona i Teherana ukazuju na novu krizu globalne diplomatije: politika impulsa zamjenjuje odgovornost država, dok se svijet opasno približava još jednom velikom sukobu.
Od Washingtona do Teherana, retorika posljednjih dana više podsjeća na nervozno takmičenje među tinejdžerima nego na komunikaciju političkih lidera koji na svojim ramenima nose sudbinu miliona ljudi.
Jedan izjavljuje da je bio spreman da udari, ali da mu „saveznici u Zaljevu nisu dozvolili“. Drugi prijeti „iznenađenjima“ ako se rat nastavi. Usred ovog verbalnog teatra, tržišta fluktuiraju, regije se destabilizuju, a svijet je talac ličnih ega, izbornih kalkulacija i demonstracija sile koje više podsjećaju na spektakl nego na diplomatiju.
Donald Trump, sa svojim uobičajenim ultimatum stilom, tretira nuklearnu krizu kao televizijske pregovore. Poruka koja dolazi iz Washingtona nije poruka supersile koja kontrolira situaciju, već administracije koja se koleba između vojnog pritiska i straha od posljedica. Kada američki predsjednik nagovijesti da je "sat vremena udaljen od napada", ali odustane nakon telefonskih poziva arapskih saveznika, problem nije samo diplomatske prirode; to je pitanje strateške ozbiljnosti.
S druge strane, Teheran bira jezik „iznenađenja“. To je nejasna formula, izgrađena da proizvede strah, neizvjesnost i psihološki efekat. Ali diplomatija se ne gradi na zagonetkama i kodiranim prijetnjama. Kada cijela regija živi od napetosti raketa, milicija i energetskih kriza, takve izjave ne zvuče kao snaga; zvuče kao neodgovornost.
Najveći problem je što ova klima normalizuje impulsivnu politiku. Globalni lideri komuniciraju sa svijetom putem trenutnih emocija, spontanih izjava i medijskih igara. Jedan dan govore o frontalnom ratu, sljedeći dan govore o pregovorima. Jedan dan upozoravaju na "velike udare", a sljedeći dan traže diplomatska rješenja. Ova nestabilnost je daleko opasnija od same vojne retorike.
Na ovoj slici, zemlje Perzijskog zaliva djeluju racionalnije od samih sila koje tvrde da kontrolišu globalni poredak. Saudijska Arabija, Katar i Emirati znaju da rat neće ostati na vojnim mapama; ući će u njihove ekonomije, energetsku infrastrukturu, društvenu stabilnost i svjetska tržišta.
Svijetu nisu potrebni lideri koji govore kao komandanti u akcionim filmovima. Potrebna mu je hladna diplomatija, strateška jasnoća i politička odgovornost. Jer sukob između Sjedinjenih Država i Irana nije dvoboj ega između dvojice muškaraca koji žele izgledati grubo pred kamerama. To je kriza koja bi mogla zapaliti Bliski istok, pogoditi globalnu ekonomiju i proizvesti posljedice koje niko kasnije neće moći kontrolisati.
Historija je pokazala da najopasniji ratovi ne počinju uvijek iz dugoročnih planova. Često se rađaju od strane vođa koji izgube osjećaj za mjeru i počnu vjerovati vlastitoj propagandi. Nije li to bio slučaj s Hitlerom?!
