Kako rastu tenzije između Washingtona i Teherana, sve su veće procjene da su Sjedinjene Države i Iran bliže vojnom sukobu nego ikad u posljednjih nekoliko decenija.
Međutim, kako piše Foreign Policy , najvjerovatniji scenario nije američka kopnena invazija ili totalni regionalni rat, već ograničeni, precizno kalibrirani udar s ciljem promjene dinamike pregovora.
Autori analize, Araz Reisinezhad, gostujući saradnik u Centru za Bliski istok na Londonskoj školi ekonomije i političkih nauka, i Arsham Reisinezhad, predavač ekonomije na Univerzitetu u Essexu, ocjenjuju da se radi o "militarizaciji diplomatije", a ne o njenom kolapsu.
Prema njihovim riječima, u pozadini rastućih vojnih tenzija, u Omanu se odvijaju i diskretni pregovori, gdje američki i iranski predstavnici međusobno ispituju crvene linije. "Diplomatija i vojni pritisak često se odvijaju paralelno, a ne uzastopno".
Da li je Iran slabiji nego prije?
U Washingtonu, piše Foreign Policy , procjenjuje se da je Iran danas slabiji nego što je bio prije deset godina. Regionalna arhitektura odvraćanja, poznata kao "Osa otpora", ozbiljno je potkopana: Hezbollah je pod pritiskom, Hamas je vojno oslabljen, režim Bashara al-Assada u Siriji je pao, a prošlogodišnji dvanaestodnevni rat s Izraelom otkrio je ranjivosti iranskog zračnog prostora.
Iako Iran i dalje posjeduje značajne raketne i dronske kapacitete – a neke od njegovih raketa su čak probile i izraelski sistem Gvozdene kupole – kredibilitet njegove moći odvraćanja je oslabljen. Upravo je ta percepcija podstakla debatu u Washingtonu.
Jedan tabor ovo vidi kao trenutak za maksimalan pritisak, uključujući ustupke u vezi s Teheranovim nuklearnim programom, raketama i regionalnim saveznicima. Neki čak zagovaraju promjenu režima. Drugi, međutim, ističu da predsjednik Donald Trump dosljedno odbacuje "beskrajne ratove" i da bi sporazum postignut pod pritiskom omogućio Washingtonu da postigne političku pobjedu bez još jednog velikog rata.
"Mir kroz snagu"
Kako se saznaje , Trump je u dilemi. Njegova retorika o podršci iranskim demonstrantima i delegitimizaciji režima podigla je očekivanja, ali bi sveopći rat potkopao njegov politički imidž. Zato se koncept "mira kroz snagu" nameće kao strategija - ograničena, odlučna akcija koja bi demonstrirala superiornost, ali bez dugoročnog sukoba.
U tom okviru, američki kreatori politike razmatraju ograničeni udar, a ne invaziju. Takva operacija mogla bi biti usmjerena na vrh iranskog sistema: vrhovnog vođu ajatolaha Alija Hamneija, visoke vojne i političke zvaničnike, pojedinačna nuklearna postrojenja, raketnu infrastrukturu i komandne centre.
Cilj ne bi bio potpuno uništenje iranskih kapaciteta, već demonstracija "eskalacije dominacije" - poruka da SAD mogu udariti u srž sistema i kontrolisati dalji tok sukoba.
Autori ističu da je američka operacija u Venecueli, u kojoj je zarobljen predsjednik Nicolás Maduro, prekršila dugogodišnji tabu o direktnom ciljanju suverenih lidera. U iranskom slučaju, redoslijed bi mogao biti obrnut: prvo javni pregovori, zatim državni udar, a onda novi pregovori s nasljednicima.
Zašto invazija nije realna?
Prema medijima , kopnena invazija na Iran bila bi strateški neracionalna. Troškovi bi bili ogromni, posljedice nepredvidive, a podrška javnosti neizvjesna.
"SAD-u ne nedostaje kapaciteta, već političkog opravdanja", navodi se u analizi.
Uprkos široko rasprostranjenoj podršci Sjedinjenih Država sprečavanju Irana da izgradi nuklearno oružje, ozbiljni posmatrači gotovo nikada ne bi predložili ovu opciju.
Iranska sposobnost da odbije američku invaziju počinje s njegovom nevjerovatnom geografijom. Kako je objasnila Stratfor, privatna obavještajna kompanija, "Iran je tvrđava".
"Okružen planinama s tri strane, a morem s četvrte, s pustinjom u središtu, Iran je izuzetno teško osvojiti", navodi se u izvještaju.
Iran posjeduje oružje koje bi moguću invaziju s mora učinilo posebno teškom, ali ni kopnene opcije za SAD nisu posebno dobre, ranije je pisao The National Interest .
Osim toga, kako navodi Foreign Policy , rat bi preusmjerio resurse s ključnog rivalstva s Kinom. Dugotrajni sukob na Bliskom istoku bi povećao cijene energije, opteretio saveze i smanjio sposobnost Washingtona da projektuje moć u indo-pacifičkoj regiji.
Rizik od pogrešne procjene
Ipak, najveća nepoznanica ostaje Teheranov odgovor. Iran bi mogao odgovoriti simboličnom, ograničenom odmazdom - putem regionalnih saveznika ili preciznih raketnih napada - kako bi sačuvao kredibilitet bez upuštanja u totalni rat. Ili bi mogao procijeniti da suzdržanost samo potiče dodatni pritisak i proširiti sukob napadajući američke ciljeve širom regije ili ubrzavajući nuklearne aktivnosti.
Kako je upozorila Rosemary Kelanic, analitičarka čiji je komentar objavio The Hill , Iran ima oko 40.000 američkih vojnika u dometu u regiji i niz opcija za odmazdu - od baza u Iraku i Siriji do kompleksa Al-Udeid u Kataru.
Historija, podsjeća nas ona, pokazuje da slabije države ne moraju pobijediti – dovoljno je da ne izgube i da nadžive svoje protivnike. Iran možda neće moći ugroziti američku teritoriju, ali za Teheran je sukob pitanje opstanka režima.
Tu leži opasnost.
„Pregovaranje silom je inherentno nestabilno“, navode autori u časopisu Foreign Policy . Ograničeni udar mogao bi biti uvod u nove pregovore - ali i iskra koja bi pokrenula lanac događaja koji bi izmaknuo kontroli.
