Pjesme često nadžive epohe u kojima nastanu. Nadžive ratove, političke sisteme, granice, pa nerijetko i svoje autore. Upravo zato himne i pjesme koje narod prihvati kao vlastiti simbol imaju mnogo veću snagu od običnih kompozicija – one postaju dio kolektivnog pamćenja.
Bosna i Hercegovina je možda najbolji primjer zemlje u kojoj se razlika između zvanične himne i pjesme koju narod doživljava svojom najjasnije vidi upravo na sportskim stadionima.
Svaka država kroz himnu pokušava ispričati vlastitu priču. Neke slave pobjede i vojne trijumfe, druge veličaju slobodu, treće prizivaju zajedništvo i budućnost. U Bosni i Hercegovini situacija je drugačija. Već gotovo tri decenije zvanična himna države izvodi se bez teksta, što je jedinstven slučaj među većinom evropskih država. Melodija je prepoznatljiva, ali riječi koje bi je pratile nikada nisu dobile politički konsenzus.
Upravo zbog toga navijači su godinama spontano stvarali vlastitu tradiciju. Prije početka utakmica često se mogla čuti nekadašnja himna “Jedna si i jedina”, koja je tokom ratnih godina predstavljala simbol otpora i opstanka države. I nakon što je zamijenjena sadašnjom melodijom, ostala je duboko prisutna među ljudima koji su uz nju odrastali ili je vezivali za najteže godine moderne historije Bosne i Hercegovine.
Međutim, kako je reprezentacija počela ispisivati najveće stranice svoje historije, posebno od prve generacije koja je izborila plasman na Svjetsko prvenstvo pa do današnjih uspjeha, među navijačima se izdvojila jedna sasvim druga pjesma.
Riječ je o kompoziciji “Ljiljani”, koju je napisao Nazif Gljiva, a otpjevao Halid Bešlić. Iako nikada nije nastala kao sportska ili navijačka pjesma, upravo je na tribinama dobila potpuno novo značenje.
Danas je gotovo nezamisliva velika utakmica reprezentacije Bosne i Hercegovine bez desetina hiljada glasova koji uglas pjevaju stihove ove pjesme. Bilo da se igra u Sarajevu, Beču, St. Louisu, Göteborgu ili na stadionima u Sjedinjenim Američkim Državama, “Ljiljani” su postali nezaobilazan dio navijačkog identiteta.
Fenomen je zanimljiv i zbog toga što nije nastao organizovanom kampanjom niti odlukom navijačkih grupa. Pjesma je jednostavno pronašla put do publike. Njena melodija, emocija i poruka s vremenom su se stopile s osjećajem pripadnosti koji mnogi Bosanci i Hercegovci, posebno oni koji žive izvan domovine, nose u sebi.
Mnogi sociolozi i historičari kulture upravo ovakve primjere navode kao dokaz da narod sam bira svoje simbole. Ono što nastane spontano često traje mnogo duže od svega što nastaje političkom odlukom ili administrativnim putem.
Posebnu dimenziju “Ljiljani” dobivaju kada ih pjeva dijaspora. Hiljade ljudi koji su Bosnu i Hercegovinu napustili prije mnogo godina ili su rođeni daleko od nje upravo kroz ovu pjesmu izražavaju vezu sa zemljom svojih roditelja i predaka. Na stadionima širom svijeta tada nastaje prizor koji prevazilazi sport. Tribine postaju mjesto na kojem se susreću različite generacije, gradovi i životne sudbine, ali svi pjevaju istu pjesmu.
Slični primjeri postoje i u svjetskom sportu. Navijači engleskog Liverpoola gotovo su nezamislivi bez “You’ll Never Walk Alone”, dok je “Grbavica” odavno postala neformalna himna navijača Željezničara. Takve pjesme nisu službeni simboli klubova ili država, ali su vremenom postale njihov najprepoznatljiviji emotivni znak.
Bosna i Hercegovina danas ima upravo takvu pjesmu. Ona nije zamijenila državnu himnu niti ima službeni status, ali je postala ono što nijedna odluka ne može propisati – pjesma koju ljudi osjećaju kao svoju.
Zato nije neobično što se u trenucima najvećih sportskih uspjeha, kada reprezentacija istrči na teren ili kada se slavi pobjeda, mnogo češće čuju “Ljiljani” nego melodija zvanične himne. U tim trenucima emocija nadjača protokol, a pjesma koju su navijači sami odabrali postaje glas jedne reprezentacije, jedne dijaspore i miliona ljudi koji Bosnu i Hercegovinu, bez obzira gdje živjeli, smatraju svojim domom.
