U političkom ambijentu u kojem se od pripadnika vlasti očekuje disciplinovana šutnja, Kemal Ademović se ponaša suprotno pravilima. I to ne povremeno, već sistematski. Kao delegat u Domu naroda Parlamenta BiH, prvi potpredsjednik Naroda i pravde i dugogodišnji politički akter, Ademović je posljednjih mjeseci preuzeo ulogu koja se rijetko viđa u bh. politici – ulogu javnog kritičara vlastite stranke.
I nije riječ o sitnim nesuglasicama ili personalnim trzavicama, već o suštinskim pitanjima: državna imovina, način vođenja stranke, odnos prema koalicionim partnerima, te kadrovska politika u Kantonu Sarajevo.
Pukotina koja više nije skrivena
Narod i pravda je nastala kao politički odgovor na nezadovoljstvo unutar SDA, s obećanjem drugačije političke kulture, transparentnosti i principijelnosti. Međutim, upravo ti postulati danas su predmet najžešćih kritika – i to iz samog vrha stranke.
Ademović se već ranije jasno razišao s predsjednikom stranke Elmedinom Konakovićem oko pitanja državne imovine, povlačeći potez koji se rijetko viđa među vladajućima: pravno je osporio odluku vlastite federalne vlade. Ustavni sud BiH mu je dao za pravo. Time je Ademović faktički poručio da stranačka disciplina za njega ne može biti iznad ustavnih principa.
Takav potez nije samo pravni akt – to je politička poruka.
Kad blokada postane princip
Sličan obrazac ponovio se i u Domu naroda. Dok je Konaković insistirao na „funkcionalnosti institucija“ i kritikovao blokade, Ademović je stao uz kolege koji su odbili učestvovati u radu pod pritiscima HDZ-a i SNSD-a. Njegov odgovor na kritike bio je jednostavan, ali politički nezgodan: zašto su iste blokade ranije prolazile bez riječi osude?
To pitanje ostalo je bez odgovora. A tišina je često glasnija od demantija.
Unutarstranački lom bez rukavica
Pravi potres, međutim, nastao je kada je dio kadra napustio Narod i pravdu, uz otvorene optužbe za samovolju, zanemarivanje procedura i koncentraciju moći. Ademović tada nije ostao neutralan. Naprotiv – javno je stao na stranu onih koji su otišli.
U političkom rječniku to znači samo jedno: raskol više nije interni problem, već javni politički sukob.
Njegove izjave o „resetima bez efekta“, povjereništvima koja nisu donijela promjene i stranci koja se udaljava od vlastitih principa, dodatno su ogolile stanje unutar NiP-a.
Direktori po mjeri politike
Najnoviji Ademovićev istup – kritika imenovanja direktora u Kantonu Sarajevo – možda je i najosjetljiviji. Jer ne dolazi od opozicije, već od čovjeka koji sjedi u rukovodstvu stranke koja ta imenovanja provodi.
Kada visoki funkcioner vladajuće stranke kaže da su direktori birani pod političkim pritiskom i po kriteriju podobnosti, to više nije opoziciona floskula. To je optužnica iznutra.
Šta zapravo radi Kemal Ademović?
Pitanje koje se nameće nije da li unutar Naroda i pravde postoji problem – to je već očigledno. Pitanje je: šta je Ademovićeva krajnja namjera?
Da li pokušava promijeniti kurs stranke iznutra, ili svjesno gradi poziciju političkog aktera koji se distancira od odluka vlasti pred izbornu godinu? Da li je riječ o borbi za principe ili o pripremi terena za političko razilaženje?
Jedno je sigurno: u godini kada se političke maske ponovo kroje za izbore, Kemal Ademović se ne ponaša kao čovjek koji traži komfor. Ponaša se kao neko ko ili ide do kraja – ili se sprema za izlaz.
A u bh. politici, to nikada nije bez posljedica.
