Juli u Bosni i Hercegovini nije samo mjesec sjećanja, već i vrijeme u kojem se iznova otvaraju najteže stranice novije historije. Nakon obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, pažnja se usmjerava i na Prijedor – grad koji je tokom 1992. godine postao simbol sistematskog progona, masovnih ubistava, logora i razaranja bošnjačke i hrvatske zajednice.
Dok porodice žrtava i danas tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, godišnjice predstavljaju podsjetnik da brojne rane još nisu zacijelile, a mnoge porodice ni nakon više od tri decenije nisu dočekale da dostojanstveno ukopaju svoje najbliže.
Sjećanje na žrtve Prijedora
Na kolektivnoj dženazi u Memorijalnom centru Kamičani svake godine ukopavaju se novoidentifikovane žrtve prijedorskog kraja. Među njima su ljudi različitih generacija – od mladića do staraca – čiji su životi nasilno prekinuti tokom kampanje etničkog čišćenja koja je zahvatila područje Prijedora između maja i augusta 1992. godine.
Prema podacima udruženja porodica žrtava i rezultatima dosadašnjih istraživanja, na području prijedorske općine ubijeno je više od 3.000 civila, uključujući više od 260 žena i više od stotinu djece. Hiljade stanovnika bile su prisiljene napustiti svoje domove, dok su čitava sela ostala bez gotovo kompletnog bošnjačkog stanovništva.
Bijele trake – simbol progona
Jedan od najupečatljivijih simbola progona u Prijedoru ostale su bijele trake koje su nesrpski stanovnici morali nositi kao oznaku svoje pripadnosti. Istovremeno su na kuće morali postavljati bijele čaršafe ili zastave kako bi bile obilježene.
Ovakva praksa ostala je zabilježena kao jedan od najpoznatijih primjera institucionalne diskriminacije i segregacije civilnog stanovništva tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Logori koji su obilježili rat
Prijedor se danas ne može spominjati bez Omarske, Keraterma i Trnopolja. Ovi logori postali su sinonim za zatočenja, mučenja, ubistva i nečovječno postupanje prema hiljadama civila.
Kroz logore je prošlo više desetina hiljada ljudi, među kojima su bili muškarci, žene, starije osobe, maloljetnici i teško bolesni. Brojna svjedočenja preživjelih govore o svakodnevnim premlaćivanjima, psihičkom zlostavljanju, silovanjima, prisilnom radu i životu u uslovima koji nisu zadovoljavali ni osnovne humane standarde.
Fotografije iz logora Omarska i Trnopolje, koje su tokom ljeta 1992. godine obišle svijet, prvi put su međunarodnoj javnosti pokazale razmjere zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini.
Grobnice koje još otkrivaju istinu
Posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana pronađeni su na stotinama različitih lokacija širom Bosne i Hercegovine, ali i izvan njenih granica.
Najveća među njima je masovna grobnica Tomašica, iz koje su ekshumirane stotine žrtava. Smatra se jednom od najvećih masovnih grobnica otkrivenih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Pored Tomašice, brojne žrtve pronađene su u Starim Kevljanima, Jakarinoj Kosi, na Korićanskim stijenama, Hrastovoj glavici i drugim lokalitetima. Uprkos brojnim ekshumacijama, za stotinama nestalih osoba i dalje se traga.
Rat u Prijedoru nije podrazumijevao samo fizičko uništenje stanovništva. Meta su bili i vjerski objekti, kulturna baština, obrazovne ustanove i društvena elita.
Porušene su desetine džamija i mesdžida, uništen veliki broj stambenih objekata, a među ubijenima nalazili su se profesori, ljekari, imami, pravnici, privrednici i drugi ugledni građani.
Istraživači ratnih zločina smatraju da je sistematskim uklanjanjem intelektualne i društvene elite cilj bio dugoročno onemogućiti obnovu bošnjačke zajednice na ovom području.
Priče koje nadilaze statistiku
Iza svake brojke nalazi se ljudska sudbina.
Majka Hava Tatarević izgubila je šest sinova i supruga. Godinama je tragala za njihovim posmrtnim ostacima prije nego što ih je uspjela dostojanstveno ukopati.
Majka Arifa Garibović ostala je bez šest sinova. Umrla je ne dočekavši da pronađe njihove posmrtne ostatke.
Takve sudbine postale su simbol stradanja prijedorskih porodica i podsjećaju da posljedice rata ne prestaju završetkom oružanih sukoba.
Obaveza sjećanja
Više od tri decenije nakon zločina, porodice ubijenih i dalje insistiraju na istini, pronalasku nestalih i očuvanju kulture sjećanja.
Prijedor danas predstavlja mjesto gdje se historija ne smije posmatrati samo kroz statistiku, već kroz ljudske živote, prekinute porodice i zajednice koje su gotovo nestale.
Sjećanje na žrtve nije samo čin pijeteta prema ubijenima nego i upozorenje budućim generacijama koliko daleko mogu otići mržnja, diskriminacija i politika koja negira pravo drugome na život.
Zbog toga svaka nova godišnjica nije samo podsjećanje na prošlost. Ona je poziv da se čuvaju istina, dostojanstvo žrtava i vrijednosti na kojima se može graditi društvo u kojem se ovakvi zločini više nikada neće ponoviti.
