Posljednjih dana, politička kriza u Ukrajini dostigla je kulminaciju.
Ono što je javno predstavljeno kao tehničko restrukturiranje izvršne vlasti, za samo nekoliko dana je razotkriveno kao strukturni i strateški problem unutar političkih struktura.
Najzvučnija je bila smjena izuzetno popularnog ministra odbrane Mihajla Fedorova, kojem su pripisani uspjesi asimetričnog rata u kojem je ukrajinska vojska uspješno pokrenula destabilizaciju Ruske Federacije koristeći dronove.
Testiranje Evrope
Posljednja faza ovog sukoba pokrenuta je nedavno, kada je Vrhovna Rada glasala o ključnim reformskim zakonima. Među njima su bile ključne izmjene carinskog zakona, koje su EU i MMF označili kao krajnji uslov za dalje kreditiranje.
Iako je predsjednik Zelenski održao sastanke sa zastupnicima vladajuće stranke, ni on ni predsjednik parlamentarne grupe Sluga naroda, David Arahamiya, nisu bili posebno zainteresirani za osiguranje većine za usvajanje ovih zakona. Uprkos očiglednoj mobilizaciji, zakon je odbijen u parlamentu.
Osim toga, zakon o oporezivanju digitalnih platformi, koji je također bio zahtjev EU i MMF-a, povučen je iz procedure.
Ovaj rezultat glasanja protumačen je kao test za zapadne partnere. Kijev želi vidjeti hoće li Evropa, uprkos propasti reformi, nastaviti finansijski podržavati Ukrajinu. Nastavkom ove politike, Kijev bi također želio izbjeći "opasniji" paket zakona koji predviđa smanjenje predsjednikove kontrole nad policijom, pravosuđem i drugim sigurnosnim institucijama.
Pad vlade
Nakon što su prijedlozi zakona odbijeni, uslijedio je formalni čin ostavke premijera Sviridenka. Prema ukrajinskom Ustavu, to automatski znači pad cijelog Kabineta ministara.
Takav ustavni postupak korišten je kao elegantan politički mehanizam za uklanjanje "nepoželjnih" ministara. To se posebno odnosilo na ministra Fedorova. Predsjednički ured je relativno brzo predstavio novi sastav vlade na čelu sa Sergejem Koretskim.
Međutim, ključni detalj su pozicije ministra vanjskih poslova i ministra odbrane. Budući da ove resore, prema Ustavu, direktno predlaže predsjednik, Zelenski je odlučio da ih imenuje nezavisno, izolujući ove dvije pozicije od ostatka vlade.
Šef SBU-a, general-major Jevgenij Khmara, privremeno je imenovan za vršioca dužnosti ministra odbrane, a za razliku od drugih bivših ministara koji su premješteni na druge pozicije, Fedorovu nije data takva prilika.
Sukob između Sirskog i Fedorova
Nakon smjene, Mihail Fedorov je održao vanrednu konferenciju za novinare, na kojoj je javnosti predstavio dugogodišnji sukob između ministarstva i vojnog rukovodstva. Predsjednik Zelenski je također potvrdio ovaj sukob. Sukob se može objasniti na dva nivoa.
Prvi nivo je razlika vojno-strateške prirode. Fedorov je pokrenuo digitalizaciju vojnih sistema i izgradio sistem koristeći nove tehnologije.
Uveo je korporativne standarde u tromi vojni sistem, pokrenuo otvorene tendere za javne nabavke, revidirao stare ugovore o odbrani i okončao praksu automatskog odobravanja svih finansijskih zahtjeva generala.
Za konzervativno vojno rukovodstvo, miješanje civilnih tehnokrata u vojnu autonomiju i mikromenadžment je neprihvatljivo. Fedorov je u svom obraćanju potvrdio da je zahtijevao smjenu generala Sirskog i nekih drugih ljudi iz vojnog rukovodstva.
Prema Fedorovljevim riječima, cilj je bio promijeniti doktrinu. Umjesto frontalnog rata, nova strategija je bila iscrpiti Rusiju asimetričnim ratovanjem s minimalnim ljudskim gubicima - strategija koja se oslanja na rojeve dronova, automatizaciju i napredne sisteme upravljanja.
Politička komponenta sukoba
Takva strategija je uveliko promijenila dinamiku rata, te je zahvaljujući njoj rat uspješno prenesen na teritoriju Ruske Federacije, a rezultati su doveli do sve većih problema u ruskom društvu. To je prepoznala i ukrajinska javnost, pa je Fedorov brzo postao izuzetno popularna ličnost. To je stvorilo političku komponentu sukoba.
Predsjednik Zelenski i njegova pratnja, poučeni iskustvom generala Zalužnog, izuzetno su osjetljivi na pojavu figure koja bi mogla akumulirati značajnu popularnost i političku težinu. Fedorov je uveliko ličio na generala Zalužnog. Osim toga, za razliku od generala Zalužnog, Fedorov je dobio otvorenu podršku zapadnih političkih struktura. S druge strane, general Sirski je politički neambiciozan, neaktivan u medijima i ima "težinu" ruskog porijekla, što ga čini idealnom figurom za kontrolu vojske.
Vojni budžet i reakcije
Još jedan faktor koji se ne smije zanemariti je borba za raspodjelu finansijskih sredstava unutar ministarstva.
Tokom svog mandata, Fedorov je stvorio sistem za proizvodnju i nabavku dronova, koji je direktno crpio sredstva iz budžeta. To je stvorilo sukob između poslovnih struktura i predstavnika raznih kompanija bliskih Uredu predsjednika. Uvođenjem novog poretka, kontrola nad finansijskim tokovima i nabavkom vraća se starim strukturama.
Odluka o smjeni popularnog ministra izazvala je negativne reakcije unutar ukrajinskog društva, vojnih struktura i šire međunarodne zajednice. Protesti su izbili u brojnim ukrajinskim gradovima zahtijevajući ostavku generala Sirskog.
Došlo je do ozbiljnih kadrovskih promjena unutar samih Oružanih snaga. Brojni vojni stručnjaci, analitičari i operateri dronova povukli su se sa savjetničkih uloga. Opći je utisak da bi povratak starom sistemu mogao drastično oslabiti asimetričnu prednost Ukrajine na bojnom polju.
Reakcija Zapada i Rusije
Evropski komesar za odbranu otvoreno je izjavio da je Fedorova ostavka "veliko iznenađenje" koje postavlja ozbiljna pitanja za Evropsku uniju, posebno nakon što je odobreno 90 milijardi eura za ukrajinsku odbranu. Naglašeno je da je upravo s Fedorovom postignuta koordinacija koja je omogućila efikasne napade dronovima na teritoriju Ruske Federacije.
Zapadni mediji su također oštro reagirali na ovu vijest. Nasuprot tome, ruska strana je ovu vijest dočekala s neskrivenim oduševljenjem. Mnogi ruski vojni analitičari otvoreno su slavili smjenu ministra koji im je uzrokovao ogromne probleme na bojnom polju.
Rat u predvorju
To nas dovodi do najdublje dimenzije ove krize - skrivenog sukoba između ukrajinskog rukovodstva i evropskih elita oko integracije Ukrajine u EU.
Vizija Kijeva je integrirati Ukrajinu u njenom sadašnjem stanju, s potpunom vertikalnom kontrolom predsjednika nad represivnim aparatom, regijama i pravosuđem, uz zadržavanje shema finansijskog upravljanja.
Vizija evropskih elita je da ključne poluge kontrole prenesu pod nezavisni nadzor međunarodnih stručnjaka. EU se opravdano boji da bi Ukrajina, kada se pridruži EU, sa svojom moćnom vojskom i pravom veta, mogla biti mnogo zahtjevniji partner od Mađarske pod Viktorom Orbanom.
Stoga je Ured predsjednika procijenio da je sada idealno vrijeme za promjene jer vjeruje da Brisel, bojeći se unutrašnje destabilizacije Ukrajine u kritičnom trenutku rata, neće obustaviti finansiranje niti pokrenuti kampanju za smjenu ukrajinskog predsjednika. Kijevu je također jasno da od pridruživanja EU ionako neće biti ništa dok se rat ne završi. A pravo pitanje je kako će i EU i Ukrajina izgledati nakon rata.
