Topli obrok nije obavezan, a novih mjera za radnike nema
Od 1. januara prošle godine na snagu je stupio zakon kojim je minimalna plata povećana na 1.000 KM. Na papiru – velika stvar. U praksi – malo ili skoro ništa za običnog radnika.
Istovremeno s povećanjem minimalca, porasli su doprinosi, troškovi poslovanja i cijene svega što čovjek mora platiti da bi preživio mjesec. Inflacija je vrlo brzo “pojela” to povećanje, pa se radnik danas, uprkos većoj plati na papiru, realno ne osjeća bogatije nego ranije.
Poseban apsurd cijele priče je činjenica da topli obrok nije obavezan. Zakon dozvoljava da poslodavac radniku uplati samo minimalnu platu – bez toplog obroka, bez prevoza, bez ikakvih dodataka.
Drugim riječima, radnik formalno ima 1.000 KM, ali sve troškove hrane tokom radnog dana plaća sam.
Šta je time postignuto? Država je mogla reći da je “povećala minimalac”, poslodavci su se formalno uskladili sa zakonom, a radnik je ostao na istom – ili čak gorem – standardu. Računi su veći, cijene su veće, a plata je samo broj koji se bolje vidi na platnoj listi.
Najveći problem je što se nakon tog zakona ništa suštinski nije nastavilo raditi. Nema novih mjera za rasterećenje radnika, nema ozbiljnog razgovora o obaveznom toplom obroku, nema korekcija doprinosa koje bi olakšale i radnicima i poslodavcima. Sve je stalo na jednoj političkoj odluci koja je više služila za naslov nego za život.
Zato se danas s pravom postavlja pitanje: ako je inflacija pojela minimalac, ako radnik nema zagarantovan topli obrok i ako se cijene ne zaustavljaju – zašto se ponovo ništa ne radi da se običnom čovjeku stvarno olakša život?
