Ostavka visokog predstavnika Christiana Schmidta mogla bi predstavljati mnogo više od personalne promjene na čelu Office of the High Representative. Sve više se otvara pitanje da li Bosna i Hercegovina ulazi u novu političku fazu u kojoj će međunarodni nadzor postepeno slabiti, a domaći politički akteri preuzimati sve veću odgovornost za unutrašnje odnose i budućnost države.
U političkim krugovima već dugo postoji uvjerenje da je odlazak Schmidta tek prvi korak ka daleko ozbiljnijem procesu – izmještanju OHR-a iz Bosne i Hercegovine, što bi u praksi predstavljalo početak gašenja institucije koja gotovo tri decenije ima ključnu ulogu u političkom životu zemlje.
Takva mogućnost više nije samo teorijska pretpostavka. Ideja o izmještanju OHR-a već godinama postoji kao otvoreni politički zahtjev stranaka iz Republike Srpske i dijela hrvatskog političkog bloka u BiH, dok Russia kontinuirano zagovara zatvaranje međunarodnog protektorata u Bosni i Hercegovini.
Istovremeno, geopolitičke promjene posljednjih godina dodatno komplikuju položaj Bosne i Hercegovine. Nova administracija u United States sve više djeluje kroz prizmu ekonomskih, energetskih i sigurnosnih interesa, dok evropski utjecaj u regiji slabi u odnosu na period neposredno nakon rata.
Od „bonskih ovlasti“ do ograničenog utjecaja
Od završetka rata visoki predstavnici imali su centralnu ulogu u oblikovanju političkog sistema Bosne i Hercegovine. Posebno tokom prvih deset godina nakon potpisivanja Dayton Peace Agreement međunarodna zajednica koristila je široke bonske ovlasti za smjene političara, nametanje zakona i uspostavljanje državnih institucija.
U tom periodu visoki predstavnici donosili su odluke koje su direktno mijenjale političku arhitekturu zemlje – od reforme odbrane i pravosuđa do zabrane raspolaganja državnom imovinom.
Najveće nezadovoljstvo tada su iskazivali politički predstavnici iz Republike Srpske i dijela hrvatskog političkog spektra, koji su međunarodne intervencije često doživljavali kao ograničavanje entitetskih nadležnosti i političkog utjecaja.
Međutim, dolaskom Miroslav Lajčák počinje postepena promjena pristupa međunarodne zajednice.
Pokušaj obračuna sa blokadama u radu Vijeća ministara BiH naišao je na snažan otpor iz Republike Srpske, nakon čega je međunarodna zajednica pokazala spremnost na kompromis i povlačenje pod političkim pritiskom.
Upravo tada predsjednik Milorad Dodik shvatio je da politika podizanja tenzija i prijetnji blokadama može donositi političke ustupke međunarodne zajednice.
Dodikov model političkog pritiska
Tokom narednih godina Dodik je gotovo dosljedno koristio isti politički obrazac – podizanje političke krize, prijetnje napuštanjem državnih institucija i sukobljavanje s međunarodnim predstavnicima.
Jedan od ključnih trenutaka dogodio se 2011. godine kada je Narodna skupština Republike Srpske pokrenula inicijativu za referendum o državnom pravosuđu i ulozi stranih sudija i tužilaca.
Kriza je tada završena kompromisom nakon dolaska tadašnje šefice evropske diplomatije Catherine Ashton u Banju Luku, gdje je postignut dogovor koji je podrazumijevao postepeni odlazak stranih sudija i tužilaca iz pravosudnih institucija BiH.
Za mnoge političke analitičare taj trenutak predstavljao je potvrdu da međunarodna zajednica više nije spremna koristiti puni kapacitet političkog autoriteta koji je imala ranijih godina.
Schmidt i nova faza međunarodnog intervencionizma
Dolaskom Christiana Schmidta 2021. godine činilo se da OHR pokušava vratiti dio ranijeg političkog utjecaja.
Schmidt je posebno bio aktivan u pitanjima izmjena Izbornog zakona, uključujući odluke donesene tokom same izborne noći 2022. godine, što je izazvalo snažne političke reakcije u zemlji.
Njegove odluke u velikoj mjeri odgovarale su zahtjevima HDZ BiH i zvaničnog Croatia, dok su političke stranke sa sjedištem u Sarajevu često kritikovale način i sadržaj međunarodnih intervencija.
Ipak, uprkos aktivnijem pristupu, Schmidt nije uspio zaustaviti kontinuirane političke sukobe niti riješiti ključna pitanja poput državne imovine, funkcionalnosti institucija i ustavne reforme.
Bošnjačka politika i oslanjanje na međunarodnu zajednicu
Posebno osjetljivo pitanje danas postaje spremnost političkih stranaka koje sebe nazivaju probosanskim za eventualni scenario slabljenja ili odlaska OHR-a.
Tokom posljednje tri decenije veliki dio bošnjačke političke scene često je međunarodnu zajednicu posmatrao kao ključnog zaštitnika državnih institucija i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.
Zbog toga su međunarodne intervencije uglavnom dočekivane sa odobravanjem ili očekivanjem da OHR reaguje u trenucima političkih kriza.
Međutim, pitanje koje se danas sve češće postavlja jeste šta se događa ukoliko međunarodni nadzor više ne bude imao istu političku snagu kao ranije.
Mnogi politički analitičari upozoravaju da domaće političke strukture, posebno u Sarajevu, još uvijek nemaju jasno definisanu strategiju za Bosnu i Hercegovinu u uslovima smanjenog međunarodnog prisustva.
Zašto SNSD i HDZ insistiraju na izmještanju OHR-a?
Za SNSD i HDZ BiH izmještanje OHR-a predstavlja dugoročni politički cilj jer bi značilo znatno slabiji međunarodni nadzor nad unutrašnjim političkim procesima.
Bez snažnog prisustva visokog predstavnika otvorio bi se veći prostor za pregovore o pitanjima poput državne imovine, izbornog sistema, nadležnosti entiteta i načina funkcionisanja državnih institucija.
To bi ujedno značilo i manje mogućnosti za korištenje bonskih ovlasti kao instrumenta političkog pritiska.
Posebno važno pitanje postaje državna imovina, koja se već godinama smatra jednim od ključnih političkih sporova u zemlji.
Kontrola nad zemljištem, šumama, rijekama i energetskim koridorima direktno je povezana s budućim investicijama vrijednim milijarde maraka, zbog čega pitanje državne imovine ima mnogo širi značaj od formalno-pravne debate.
Bosna i Hercegovina pred novom političkom realnošću
Ukoliko bi OHR bio izmješten iz Bosne i Hercegovine ili značajno smanjio svoje prisustvo, zemlja bi prvi put nakon rata ušla u fazu u kojoj bi domaći politički akteri morali samostalno upravljati gotovo svim krizama i političkim sporovima.
Takav scenario nosi ozbiljne rizike, ali i mogućnost redefinisanja političkih odnosa u zemlji.
Ono što je izvjesno jeste da Bosna i Hercegovina ulazi u period velikih geopolitičkih i unutrašnjih promjena, u kojem pitanje budućnosti OHR-a više nije samo diplomatsko pitanje, nego jedno od ključnih pitanja ukupne političke stabilnosti države.
