Za razliku od Georgea Busha, koji je 2002. godine pripremao Amerikance za napad na Irak šireći neutemeljene, ali nepotkrijepljene argumente, Trump nije jasno stavio do znanja šta tačno želi da uradi s Iranom, ni svojoj domaćoj publici ni svojim saveznicima.
Kada je prije 2,5 decenije tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, George W. Bush, pripremao američko javno mnjenje za invaziju na Irak, obišao je cijelu zemlju tvrdeći da režim Sadama Huseina i njegovo oružje predstavljaju prijetnju koju njegova zemlja ne može prihvatiti.
U oktobru 2002. godine, govoreći na radio stanici u Cincinnatiju, upozorio je da Irak može napasti "bilo kojeg dana" hemijskim ili biološkim oružjem, upoređujući situaciju sa Kubanskom raketnom krizom iz 1962. (13-dnevni zastoj koji se dogodio u oktobru te godine između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza zbog sovjetskih balističkih raketa stacioniranih u toj centralnoameričkoj zemlji) i navodeći da je neaktivnost "najopasnija opcija".
Većina argumenata koje je iznio Bush Jr. pokazala se neosnovanom ili zasnovanom na selektivnim informacijama i lažnim tvrdnjama. Rat koji je uslijedio mnogi historičari danas smatraju jednom od najozbiljnijih strateških grešaka Sjedinjenih Država u modernom dobu.
Nema jasnog argumenta.
Nasuprot tome, sadašnji predsjednik Donald Trump, od kojeg se traži da odluči hoće li pokrenuti drugi veliki vojni napad na Iran za manje od godinu dana, nije artikulirao jasan argument. S dvije grupe nosača aviona i desetinama borbenih aviona, bombardera i tankera koji su sada u dometu napada Irana, on prijeti novim napadom bez procjene hitnosti prijetnje svojoj zemlji ili jasnog objašnjenja zašto je potreban novi napad, nakon što je već tvrdio da su nuklearni objekti koji su ciljani prošlog ljeta "eliminisani".
Iako se fokusira na nuklearni program Teherana, povremeno spominje i druge razloge: zaštitu demonstranata koji su navodno masovno ubijeni na iranskim ulicama u januaru, neutralizaciju iranskog raketnog arsenala koji prijeti Izraelu i prekid Teheranove podrške Hamasu, Hutima i Hezbolahu. Međutim, ostaje nejasno da li američka vojna sila može postići ove ciljeve. Uranijum, koji je bio blizu obogaćivanja za atomsku bombu, već je zakopan, tvrdi se, nakon napada u junu, a nije jasno kako bi zračni napadi direktno osnažili demonstrante ili prekinuli finansiranje naoružanih grupa.
Nema koherentan plan, njegove kolege prepoznaju poteškoće
Trump nije predstavio koherentan plan, niti se obratio široj američkoj javnosti o potencijalnom beskonačnom ratu sa zemljom od 90 miliona stanovnika, niti je tražio odobrenje Kongresa. Nije objasnio zašto sada bira da se suoči s Iranom umjesto, na primjer, sa Sjevernom Korejom, koja je od neuspjeha pregovora u njegovom prvom mandatu, prema procjenama SAD-a, povećala svoj nuklearni arsenal na 60 ili više nuklearnih bojevih glava.
Njegov državni sekretar, Marco Rubio, priznao je u svom svjedočenju u januaru da bi potencijalna promjena režima u Iranu - nešto što je CIA posljednji put postigla 1953. godine - bila "mnogo složenija" operacija od pokušaja svrgavanja Nicolasa Madura u Venecueli.
Ne postoji široki konsenzus o koaliciji
Za razliku od 2003. godine, kada je Bush imao podršku ključnih zapadnih saveznika, počevši od Tonyja Blaira, danas se čini da SAD djeluju bez širokog konsenzusa saveznika, izvan Izraela. Britanski premijer Keir Starmer je navodno odbio koristiti britanske vojne objekte u bazi Diego Garcia za operacije protiv Irana, dok zvaničnici NATO-a kažu da su dobili malo detalja o američkim planovima.
Ignoriše osnovne principe "Powellove doktrine"
I ako, u poređenju sa 2003. godinom, Trump ne traži kopnenu invaziju, izbjegavajući strah svoje baze od "beskrajnih ratova", analitičari ističu da on možda ignoriše fundamentalni princip takozvane "Powellove doktrine", koju je formulisao Colin Powell nakon Vijetnamskog rata i prije Zalivskog rata: da politički cilj mora biti jasno definisan prije upotrebe sile, mora biti ostvariv i da su sva nenasilna sredstva prethodno morala biti iscrpljena.
„S Iranom, Trump ruši konsenzus, nudeći višestruka i kontradiktorna opravdanja: od neširenja nuklearnog oružja do promjene režima“, rekao je za New York Times analitičar Robert Litvak, politikolog sa Univerziteta George Washington.
Na pregovorima u Ženevi, njegovi glavni pregovarači, Steve Witkoff i Jared Kushner, izvršili su pritisak na Iran da trajno odustane od svih kapaciteta za obogaćivanje urana. Teheran navodno prihvata privremenu obustavu proizvodnje, ali ne i potpuno odricanje od prava iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Što se tiče njegovog arsenala balističkih raketa, o tome nema ni riječi.
U diplomatskoj blokadi, Netanyahuovi pritisci
Trump se tako nalazi u diplomatskoj ćorsokaku, mora dokazati da će novi sporazum biti očigledno superiorniji od onog koji je Barack Obama postigao 2015. godine, sporazuma iz kojeg se i sam povukao 2018. godine, opisujući ga kao "najgori ikada".
Istovremeno, od njega se traži da pronađe ravnotežu između udovoljavanja Izraelu i premijeru Benjaminu Netanyahuu, koji se zalaže za konačni udarac iranskom režimu, kao i očuvanja međunarodnog legitimiteta. „Netanjahu mu gotovo sigurno govori da će, baš kao što je uspio u Venecueli, njegovo ime biti poštovano decenijama u regionu zbog svrgavanja iranskog režima“, rekao je za Times bivši direktor CIA-e pod Obaminim vodstvom, John O. Brennan, dodajući da se „Svi slažu da je iranski režim problem. Ali to ne odgovara na pitanje šta je rješenje. Ideja da će napad odrubljivanjem glave na režim riješiti problem je apsurdna.“
