Država ograničila cijene, trgovci ograničili poštivanje zakona
Dok su vladine odluke o ograničavanju cijena trebale biti štit za građane od inflatornog udara i pohlepe trgovačkih lanaca, podaci Državnog inspektorata pokazuju da su se te mjere u praksi pretvorile u još jedan test – ne tržišta, nego državnog autoriteta. A taj test su mnogi trgovci, očigledno, shvatili kao preporuku, a ne obavezu.
Više od hiljadu utvrđenih kršenja, u samo deset mjeseci nadzora, govori da problem nije u “nesporazumu”, “nejasnim pravilima” ili “tehničkim propustima”, kako to trgovci vole objašnjavati. Problem je u sistemskom ignorisanju odluka države, uz računicu da se kazne – ako do njih uopće dođe – više isplate nego poštivanje pravila.
Ograničene cijene, neograničena kreativnost
Podaci su brutalno jasni: 372 proizvoda prodavana su skuplje od maksimalno dopuštene cijene, dok za gotovo dvije hiljade artikala nije ni istaknuta oznaka „ograničena cijena“. Drugim riječima, potrošač je ostavljen da nagađa – plaća li ono što mora ili ono što mu je nametnuto.
Posebno je simptomatično da su među proizvodima s najviše kršenja upravo osnovne životne namirnice: mlijeko, jogurt, sirup sa šećerom, brašno, ulje, riža. Ne luksuz, ne specijaliteti, nego roba bez koje se ne može. To nije slučajnost, to je poslovni model koji računa na to da će građanin – htio ili ne – posegnuti za tim proizvodima.
Cjenici na internetu – mrtvo slovo na papiru
Ni mjera obavezne objave cjenika i isticanja dodatne cijene nije prošla bolje. U 166 prodajnih objekata dodatne cijene nisu bile istaknute, a 13 velikih trgovaca nije ispunilo ni osnovnu obavezu objave cjenika na vlastitim web-stranicama.
To otvara ključno pitanje: šta vrijedi mjera koja se masovno krši, a sankcije dolaze sporo ili selektivno? Ako supermarketi, hipermarketi i diskonti – dakle najveći i najmoćniji akteri – sebi dopuštaju ignorisanje propisa, kakvu poruku to šalje manjim trgovcima i potrošačima?
Inspekcija radi, ali sistem škripi
Treba biti pošten: tržišna inspekcija je odradila ogroman posao – više od 4.100 nadzora nije mala stvar. Problem, međutim, nije u kontroli, nego u efektu kontrole. Ako se kršenja ponavljaju na istim kategorijama proizvoda i kod istih vrsta trgovaca, jasno je da kaznena politika nema odvraćajući efekat.
Najava da će se “poduzeti prekršajne mjere” zvuči korektno, ali javnost ima pravo pitati: – Kolike su te kazne? – Koliko ih je stvarno naplaćeno? – Da li su za velike lance one samo trošak poslovanja?
Ko zapravo plaća cijenu?
Na kraju, cijenu svega ovoga ne plaćaju trgovci, nego građani. Oni koji svakodnevno kupuju mlijeko, hljeb, ulje i povrće. Oni koji nemaju vremena ni luksuz da prate svaki cjenik i svaku odluku. Oni koji vjeruju da, ako država propiše maksimalnu cijenu, onda će je neko i provesti.
Ako se ograničavanje cijena pretvori u puku statistiku, a ne u stvarnu zaštitu standarda, onda problem nije inflacija – nego nedostatak političke volje da se tržište dovede u red.
Jer bez stvarnih sankcija, ograničene cijene ostaju samo još jedan papir. A papir, kao što vidimo, u trgovini vrijedi manje od etikete.
