Tokom četiri godine opsade, Sarajevo je bilo izloženo nemilosrdnoj kampanji Vojske Republike Srpske, temeljenoj na sistematskom granatiranju i snajperskom djelovanju usmjerenom protiv civila u dijelovima grada pod kontrolom Armije RBiH.
Prema tumačenju sudija Haškog tribunala, snajpersko djelovanje podrazumijevalo je direktno gađanje osoba s veće udaljenosti pješadijskim oružjem, i to sa skrivenih ili poluskrivenih položaja. Posljedice ovog terora ogledaju se u zastrašujućem broju ubijenih i ranjenih građana, piše Jovana Kolarić.
Topografija Sarajeva išla je na ruku snajperistima. Brda i neboderi pružali su pripadnicima Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) i dobrovoljačkim odredima pregled grada i položaje s kojih su, neprimijećeni, nišanili ljude. Bili su naročito aktivni tokom vedrih dana. Kako je pred Haškim tribunalom posvjedočio bivši američki marinac John Jordan: “Ljudi bi izlazili vani, grad bi se ispunio metama, i tada bi snajperisti počinjali djelovati.”
Lov na ljude
Dvije decenije kasnije, ovo sudski dokumentovano nasilje dobilo je novu, mračnu dimenziju kroz tvrdnje da u snajperskoj kampanji nisu učestvovali samo vojnici, već i stranci koji su plaćali za priliku da ubijaju.
U oktobru 2022. godine, na festivalu Al Jazeera Doc, prikazan je film slovenskog reditelja Mirana Zupaniča “Sarajevo safari”. Javnost su uznemirili navodi da su tokom rata imućni stranci dolazili na položaje oko Sarajeva kako bi, uz novčanu naknadu, učestvovali u brutalnom lovu na ljude.
U filmu svjedoči Slovenac, obavještajac neimenovane američke službe, koji je u BiH stigao pod krinkom novinara. Tvrdi da je na Grbavici prvi put vidio strance u svojevrsnom ratnom turizmu – urbanom safariju u kojem je lovina čovjek. Prema njegovim riječima, radilo se o bogatim ljudima sa Zapada, uz ponekog Rusa, koji su plaćali srpskoj strani za pristup snajperskim položajima. Iako je o svemu izvijestio nadležne, ishod mu nije poznat.
Film navodi i podatak da je krajem 1993. obavještajna služba Armije RBiH, od zarobljenog srpskog dobrovoljca iz Paraćina, dobila informacije o grupi stranaca koji su preko Beograda stizali na sarajevsko ratište. Prema iskazu, ti stranci – među kojima su navodno bili i Italijani – bili su vrhunski opremljeni, povlašteni i pod pratnjom. Dobrovoljac je saznao da su platili učešće u borbama. Informacija je tada proslijeđena italijanskim vlastima, koje su ubrzo saopćile da je “slučaj riješen” i da se incidenti neće ponavljati.
Zanimljivo je da je u filmu izostavljeno jedino relevantno svjedočenje pred Haškim tribunalom koje spominje takve “ratne turiste”. John Jordan je na suđenju Dragomiru Miloševiću opisao strance u lovačkoj opremi koji su se kretali između snajperskih gnijezda. Iako ih nije vidio kako pucaju, naveo je da je “bilo jasno zbog čega su tu”.
Nakon projekcije filma, uslijedile su pravne reakcije: gradonačelnik Istočnog Sarajeva tužio je reditelja, dok je tadašnja gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić podnijela krivičnu prijavu protiv NN lica. Tužilaštvo BiH je potvrdilo da je predmet dodijeljen postupajućem tužiocu.
Kakofonija nagađanja
Tema je potom sporadično punila medijske stupce, sve do posljednjih sedmica kada je javni prostor preplavljen nagađanjima i indicijama, uz hroničan nedostatak provjerenih činjenica.
U novembru se pojavila vijest da italijansko tužilaštvo otvara istragu na temelju prijave pisca Ezija Gavazzenija. Mediji prenose tvrdnje da su bogati pojedinci iz Italije, Njemačke, Francuske i Velike Britanije plaćali i do 100.000 eura za pucanje na sarajevske civile. Ipak, italijanski tužilac Gobbis upozorio je da će istraga biti izuzetno složena i ograničenog dometa.
Javnost je opravdano uznemirena, ali potraga za senzacionalizmom često zamagljuje činjenice. Arhivska građa potvrđuje da su se slični navodi o “ratnom turizmu” pojavljivali još 1995. godine u italijanskim i domaćim medijima.
U želji za potvrdom ovih navoda, često se miješaju pretpostavke i dokazi. Kao argument se pogrešno koristi iskaz zaštićenog svjedoka C-017 sa suđenja Slobodanu Miloševiću, iako je iz tog svjedočenja jasno da je riječ o stranim dobrovoljcima u VRS-u, a ne o bogatašima koji su plaćali za ubijanje.
Vrhunac medijske buke izazvale su prijave protiv Aleksandra Vučića, temeljene na starim snimcima i izvještajima, bez novih dokaza. Ovakvi potezi temu prebacuju na teren dnevne politike, umjesto da doprinesu utvrđivanju istine i odgovornosti.
Dok je pažnja usmjerena na fantomske “vikend-strijelce”, iz vida se gubi porazna činjenica: nijedno tužilaštvo u regionu nije podiglo optužnice protiv direktnih izvršilaca snajperskog terora iz redova Sarajevsko-romanijskog korpusa.
Snimak francuskog reportera Philippea Buffona iz 1995., na kojem se jasno vide lica snajperista i čuje likovanje nakon pogotka, nakratko je probudio nadu u pravdu. No, i taj predmet je spušten na niže tužilačke nivoe.
Presude komandantima SRK-a, kao i Karadžiću i Mladiću, dokazale su da je snajpersko djelovanje bilo sistemski zločin, organiziran unutar svih brigada korpusa. Ipak, umjesto da se taj sistem procesuira od temelja, fokus javnosti i pravosuđa bježi na sporedne, incidentne priče.
Dok tragamo za misterioznim strancima, zaboravljamo one koji su godinama, svakodnevno, sijali smrt po Sarajevu. One koji su danas slobodni ljudi i za koje je sasvim izvjesno da ne žive u Italiji, već tu, među nama.
