Patriotizam nije dekoracija koja se vadi iz ormara kada zatreba politička poruka, niti je prazna fraza koja se koristi da bi se opravdale ili kritikovale odluke o neradnim danima.
Patriotizam je tiha, uporna i često nezahvalna obaveza – obaveza da ustaneš kada je teško, da radiš kada je naporno i da gradiš kada svi drugi biraju da čekaju da država sama sebe spasi.
Ove godine, rasprava o tome da li će 2. mart biti neradni dan zbog činjenice da 1. mart pada u nedjelju ponovo je otvorila staro pitanje: kako se zapravo voli država? Da li se država voli produženim vikendom, simboličnim gestovima i retoričkim patriotizmom, ili se voli tako što će se svakog dana odgovorno raditi, stvarati i boriti za institucije koje funkcionišu?
Ministar rada i socijalne politike Federacije Bosne i Hercegovine Adnan Delić pokušao je podsjetiti javnost na jednostavnu istinu – da zakon predviđa obilježavanje praznika na dan kada on pada, ali i da je najbolji oblik patriotizma onaj koji se manifestuje kroz rad i izgradnju društva. Njegova poruka da se država ne gradi neradom, nego odgovornošću, u suštini je ideja koja bi trebala biti univerzalna društvena vrijednost, a ne predmet političkih prepucavanja.
Ipak, paradoks politike brzo je pokazao svoje lice. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, nakon konsultacija s premijerom Nermin Nikšić, odlučila je da 2. mart ipak bude neradni dan, čime je de facto relativizirana ranija poruka o patriotizmu kroz rad. Tako je retorički ideal o radnom patriotizmu sudario sa realnošću političkog kompromisa, a javnost je dobila još jedan primjer kako se princip često povlači pred pragmom vlasti.
Nije ovo prvi put da društvo svjedoči ovakvom obrascu. Praznici se često pretvaraju u administrativne odluke koje imaju više veze s političkim kalkulacijama nego s jasnom vizijom vrijednosti koje država želi promovisati. Dok jedni smatraju da je slobodan dan simbol poštovanja prema historiji, drugi tvrde da država ne jača tako što se zatvaraju institucije, već tako što one rade efikasno i odgovorno.
Istina je, međutim, brutalno jednostavna i bolno jasna: država ne živi u svečanim govorima, niti u dnevno-političkim polemikama o tome ko je veći patriota. Država živi u fabrikama koje proizvode, u školama koje obrazuju, u bolnicama koje liječe i u uredima koji rade bez čekanja da se problem sam riješi. Patriotizam nije vikend emocija – patriotizam je disciplina svakog radnog dana.
Danas je previše onih koji patriotizam mjere brojem zastava na društvenim mrežama, brojem emotivnih statusa ili brojem političkih parola koje zvuče snažno, ali ne znače ništa ako iza njih ne stoji konkretan rad. Država se ne brani samo vojskom i institucijama, nego i poštenim radom, porezima koji se uredno plaćaju, zakonima koji se poštuju i odgovornošću prema zajednici.
U tom smislu, reakcije koje su se pojavile u javnom prostoru samo potvrđuju da društvo još uvijek traži odgovor na staro pitanje – da li je patriotizam emotivni simbol ili svakodnevna obaveza? Ako je patriotizam samo praznična retorika, onda je lako biti patriota. Ako je patriotizam spremnost da radiš i kada je teško, da gradiš i kada nije popularno, onda patriotizam postaje teret koji ne želi svako nositi.
Zato je poruka koju je, makar indirektno, izrekao ministar Delić važna – jer podsjeća da država ne traži heroje samo u historijskim bitkama nego i u običnom, svakodnevnom radu. I upravo tu dolazimo do suštine: slobodan dan nije dokaz ljubavi prema domovini, kao što ni radni dan nije negacija patriotizma.
Ova odluka ponovo je otvorila staro pitanje političkog populizma u modernom bh. društvu. Kada vlast podijeli „gratis slobodan dan“, to se često tumači kao socijalna gestikulacija prema hiljadama zaposlenih u javnom sektoru, ali i kao politički pokušaj da se amortizuje nezadovoljstvo biračkog tijela. Jer u društvima gdje ekonomska nesigurnost, spor ekonomski rast i institucionalni problemi i dalje dominiraju javnim prostorom, svaki simbolički poklon vlasti dobija političku težinu.
Ali možda je suština mnogo dublja i mnogo bolnija.
Jer patriotski govor o ljubavi prema državi često zvuči snažno, svečano i moralno uzvišeno – sve dok se ne sudari sa svakodnevicom. Dok političari govore o državi, hiljade ljudi svakog jutra ustaju rano, putuju na posao, rade u fabrikama, školama, bolnicama, na gradilištima i u privatnim firmama, noseći na svojim leđima teret društva koje očekuje mnogo, a često daje malo.
Država se ne brani deklaracijama nego funkcionalnošću. Država nije samo zastava na zgradi institucije, nego i red u administraciji, efikasnost pravosuđa, stabilnost ekonomije i sigurnost radnog mjesta. Ako institucije ne rade, ako parlament mjesecima ne zasjeda i ako politički život postane arena beskonačnih sukoba, onda svaki dodatni slobodan dan dobija simboliku društvenog zastoja.
U takvom kontekstu, brutalno iskreno pitanje glasi: šta znači patriotizam u zemlji koja još uvijek traži put između historijskih emocija i ekonomskog pragmatizma?
Da li je patriotizam odlazak na ceremoniju i izgovaranje patriotskih fraza, ili je patriotizam plaćanje poreza na vrijeme, poštivanje zakona, odgovoran odnos prema poslu i spremnost da se država gradi čak i kada to nije politički popularno?
Previše je u javnom prostoru onih koji patriotizam koriste kao retorički štit za sopstvenu društvenu pasivnost. Zastava postaje simbol samo kada je treba pokazati drugima, dok svakodnevna odgovornost ostaje iza kulisa. Takav oblik patriotizma je emotivan, ali je često sterilisan od stvarne društvene vrijednosti.
Možda je zato poruka o radu kao obliku patriotizma toliko provokativna. Ona pogađa nerv društva koje je naviklo da političke emocije zamijeni institucionalnim kompromisima. Ona podsjeća da država ne može napredovati ako se patriotizam svede na simboliku neradnih dana.
Istina je da slobodan dan može biti prilika za odmor, porodicu ili lični mir. Ali problem nastaje kada se odmor predstavlja kao politička mjera patriotizma. Država ne jača zato što su institucije zatvorene, nego zato što rade efikasno i odgovorno, čak i kada je atmosfera u društvu politički napeta.
Jer na kraju, istorija će pamtiti ne one koji su govorili da vole državu, nego one koji su je stvarno gradili – strpljivo, uporno i bez potrebe da to svakodnevno dokazuju. Patriotizam nije vikend emocija.
I zato možda najveći patriotski čin danas nije glasna parola, nego tiho i odgovorno obavljen posao, bez potrebe da se to ikome posebno dokazuje. Jer prava ljubav prema državi ne traži aplauz – ona traži rezultate.
