Američki predsjednik je odlučan da anektira Grenland. Ako evropski lideri ne djeluju odlučno, ovaj čin bi mogao uništiti ne samo NATO, već i Evropsku uniju...
Opsesija američkog predsjednika Grenlandom ne pokazuje znakove jenjavanja. Ranije ovog mjeseca, Trump je rekao da nam je „potreban za našu nacionalnu sigurnost“. Zatim je, 17. januara, najavio nove tarife evropskim zemljama koje su poslale trupe na dansku teritoriju. Ono što je nekada bilo nezamislivo, američka aneksija Grenlanda, opasno se približava stvarnosti, prijeteći samim temeljima NATO-a i EU. Za NATO, kolektivna sigurnost njegovih članica bila bi potkopana ako bi SAD usmjerile svoju moć protiv svojih saveznika.
Ali NATO je također i politička organizacija. Dan nakon aneksije, njegovo postojanje ne bi bilo smisleno. NATO više ne bi bio savez demokratija, već kopija Varšavskog pakta iz 21. stoljeća, sa svojom vlastitom verzijom Brežnjevljeve doktrine "ograničenog suvereniteta".
Izvršavanjem aneksije, Trump bi ponudio Rusiji i Kini stratešku pobjedu koju traže decenijama, a da pritom ne bi ni ispalio metak. Ali NATO ne bi bio jedina žrtva. Aneksija Grenlanda bi uništila osnovnu vrijednost solidarnosti EU.
Još gore, podjela među državama članicama oko toga kako odgovoriti mogla bi zadati potencijalno fatalan udarac EU: jedna grupa želi okrenuti leđa i krenuti naprijed, druga poziva na sankcije protiv SAD-a, ali ne uspijeva pronaći dovoljan konsenzus za djelovanje.
Sastanci Evropskog vijeća i Vijeća EU bili bi praćeni optužbama i kontraoptužbama, što bi dovelo političke i političke procese EU gotovo do zastoja. Čak i ako bi NATO i EU preživjeli početni institucionalni šok, politički život u Evropi bi postao sumoran i dodatno polariziran.
Nakon svih ovih udaraca, blok bi bio slabiji nego ikad i postepeno bi se raspadao. Širom Evrope, anti-NATO i antiameričke snage na krajnjoj ljevici bi pobijedile u debati koju su gubile skoro 80 godina, uspješno prikazujući NATO kao instrument američkog imperijalizma koji namjerava da Evropu drži podijeljenom i poraženom.
Svako spominjanje ruskog imperijalizma u Ukrajini ili potrebe za velikim ulaganjem u odbranu moglo bi se suočiti s kontraoptužbom ili, još gore, pozivima na pregovore o mirovnom rješenju s Moskvom.
Na krajnjoj desnici, pristalice evropskog suvereniteta bi bile ohrabrene ovim poniženjem. To bi dokazalo njihovu tvrdnju da međunarodno pravo i globalističke institucije ne mogu garantovati suverenitet.
To bi također pojačalo njihov poziv da ih napuste u korist nacionalnih država, koje oni vide kao jedine legitimne i efikasne političke entitete u svijetu kojim vlada isključivo sila. U Britaniji bi prihvatanje aneksije Grenlanda vjerovatno bilo kobno za sadašnju laburističku vladu, dodatno bi utrlo put pobjedi Reformne stranke i ubrzalo povlačenje zemlje iz evropske politike i odbrane.
Nakon američke aneksije Grenlanda, EU bi podsjećala na multinacionalni režim sličan onom u Višijevskoj Francuskoj tokom nacističke okupacije, prihvatajući slabost i beznačajnost kako bi izbjegla suočavanje s okupatorskom silom.
Zbog svih ovih razloga, Evropljani moraju odlučno djelovati kako bi spriječili SAD da anektira Grenland. Moraju jasno navesti da bi aneksija pokrenula sljedeće mjere:
1.Diplomatska kriza
EU mora pokazati Washingtonu da bi aneksija Grenlanda izazvala veliku diplomatsku krizu i smrtonosni udarac transatlantskom savezu i nastavku američkog vojnog prisustva u Evropi.
Iako je ovo prisustvo ključno za evropsku sigurnost, također je neophodno da američka vojska projektuje snagu globalno. Kao prvi odgovor, ambasadori zemalja EU trebali bi biti povučeni iz Washingtona, a američkim ambasadorima trebalo bi zaprijetiti pozivom da odu ako se aneksija ne poništi.
2.Aktivacija člana 42.7
EU bi trebala aktivirati Član 42.7, svoju klauzulu o međusobnoj pomoći u slučaju oružane agresije. On zahtijeva od svih država članica da pruže pomoć svakoj članici u teškoćama. Članice EU i NATO-a trebale bi pozvati Sjevernoatlantsko vijeće da se odmah sastane kako bi zahtijevalo poništenje aneksije.
Ako SAD odbiju, članice EU i NATO-a trebale bi protjerati američke vojne atašee iz svojih zemalja i pozvati druge članice NATO-a da slijede njihov primjer. Ako se aneksija nastavi, američko civilno i vojno osoblje u Evropi trebalo bi biti ograničeno na svoje baze.
Pregovori o budućnosti američkog vojnog prisustva u Evropi trebali bi početi na osnovu cilja da Evropljani u potpunosti preuzmu kontrolu nad NATO-om i koriste ga za izgradnju značajne evropske odbrane.
3.Aktiviranje instrumenta protiv ucjene
EU bi trebala što prije aktivirati instrument protiv ucjene i javno objaviti mjere koje će poduzeti. Američke kompanije koje posluju na anektiranom Grenlandu, uključujući one u sektorima energetike, transporta, finansija i digitalnih usluga, trebale bi biti kažnjene polovinom svojih evropskih prihoda sve dok aneksija traje.
Osim toga, svi pregovori o ugovorima o odbrani i tehnologiji sa SAD-om trebali bi biti obustavljeni. Konačno, EU bi trebala promijeniti svoja pravila o nabavci digitalnih usluga kako bi dala prednost evropskim firmama.
„Zakon o kupovini Evrope“ bi pomogao EU da postigne tehnološki suverenitet i smanji sposobnost Amerike da se nametne bloku.
4.Lične sankcije
Pored sankcija usvojenih u kontekstu ruske invazije na Ukrajinu, američki zvaničnici uključeni u aneksiju - uključujući visoko političko rukovodstvo i članove Kongresa koji je podržavaju - trebali bi se suočiti sa zabranama putovanja i zapljenom imovine, uključujući Trumpove golf terene i drugu imovinu.
5.Internacionalizacija sukoba
Konačno, vlade EU trebale bi internacionalizirati sukob tako što će aneksiju uputiti Međunarodnom sudu pravde, Međunarodnom krivičnom sudu i Generalnoj skupštini UN-a, s izričitom svrhom nametanja pravne odgovornosti SAD-u i njihovim zvaničnicima.
Ove mjere imaju za cilj da aneksiju učine izuzetno skupom za SAD. Naravno, bile bi skupe i za EU, ali bi pokazale spremnost da se snose značajni troškovi kako bi se održao princip da se granice ne mogu mijenjati silom, bilo da Rusija anektira Krim ili drugu ukrajinsku teritoriju, ili SAD anektira Grenland.
Ne bi sve članice NATO-a ili EU bile spremne slijediti ovaj put. Neke bi pokušale staviti veto ili ublažiti ove mjere. Međutim, ove podjele ne bi trebale paralizirati Evropu.
Manja grupa država spremnih da se odupru agresiji - predvođena Francuskom i Njemačkom - mogla bi činiti jezgro koherentnijeg evropskog političkog i sigurnosnog projekta usmjerenog na izgradnju sigurnijeg i suverenijeg kontinenta.
