Politički piromani ne mogu biti vatrogasci: Zašto Bildt i Petritsch ponovo kroje sudbinu Bosne i Hercegovine
Bivši visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini Carl Bildt i Wolfgang Petritsch nedavno su u autorskom tekstu objavljenom u njemačkom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) ponovo otvorili pitanje budućnosti Ureda visokog predstavnika (OHR), zalažući se za njegovo potpuno ukidanje.
Njihov istup, koji je izazvao pažnju dijela političke i diplomatske javnosti, predstavlja se kao doprinos evropskoj perspektivi Bosne i Hercegovine, ali istovremeno otvara i niz pitanja o motivima, vremingu i stvarnim efektima takvih prijedloga u osjetljivom političkom trenutku za BiH.
Povratak stare debate u osjetljivom trenutku
U trenutku kada se intenziviraju razgovori o izboru novog visokog predstavnika, te uoči sjednice Vijeća za implementaciju mira (PIC), ponovni poziv na ukidanje OHR-a dolazi kao dodatni faktor neizvjesnosti.
Kritičari ovakvih prijedloga smatraju da bi naglo ukidanje OHR-a, bez jasnog i stabilnog političkog konsenzusa unutar PIC-a i bez jačanja domaćih institucija, moglo otvoriti prostor za nove političke blokade i destabilizaciju.
S druge strane, zagovornici postepenog zatvaranja OHR-a ističu da BiH mora preuzeti punu odgovornost za svoje institucije, te da međunarodni protektorat ne može trajati beskonačno.
Upravo u toj tački se otvara ključna dilema: da li je trenutak za gašenje OHR-a stvar političke zrelosti ili rizičan eksperiment u nedovršenom institucionalnom sistemu?
Kontroverze oko “evropske vizije”
U svom tekstu, Bildt i Petritsch tvrde da je OHR izgubio dio svoje političke težine i da dugoročno može predstavljati prepreku evropskom putu BiH. Takve ocjene, međutim, nailaze na podijeljene reakcije.
Dok ih dio evropskih krugova vidi kao realističan osvrt na dugogodišnju međunarodnu upravu u BiH, drugi upozoravaju da se zanemaruje činjenica da domaće institucije i dalje funkcionišu uz česte blokade i političke krize, zbog čega međunarodni nadzor i dalje ima stabilizirajuću ulogu.
Posebno se ističe zabrinutost da bi naglo povlačenje OHR-a, bez jasnog tranzicijskog mehanizma, moglo dovesti do institucionalnog vakuuma i dodatnog jačanja etnonacionalnih politika.
Dvije različite zaostavštine
Debata o kredibilitetu autora ovog prijedloga dodatno polarizira javnost u BiH.
Carl Bildt, prvi visoki predstavnik nakon Dejtonskog sporazuma, ostao je upamćen po periodu u kojem su međunarodne institucije tek uspostavljale svoj autoritet u postratnoj Bosni i Hercegovini. Kritičari tog perioda često ističu da je tadašnji pristup međunarodne zajednice bio obilježen oprezom i ograničenim intervencionizmom, što je, prema njihovom mišljenju, ostavilo prostor za konsolidaciju ratnih elita.
Wolfgang Petritsch, koji je funkciju visokog predstavnika obnašao početkom 2000-ih, u BiH je povezan s periodom intenzivnijeg korištenja bonskih ovlasti i implementacije odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda. Njegovi potezi i dalje su predmet različitih interpretacija – od onih koji ih vide kao nužan korak ka institucionalnoj stabilizaciji, do onih koji smatraju da su dodatno učvrstili etničke podjele u političkom sistemu.
Geopolitička pozadina i novi balans snaga
Poziv na ukidanje OHR-a dolazi i u trenutku promjena u globalnim odnosima snaga, gdje se pitanje Bosne i Hercegovine sve više posmatra kroz širi kontekst odnosa Zapada, Rusije i unutrašnjih evropskih neslaganja.
Dok dio međunarodne zajednice zagovara postepeno povlačenje iz direktnog upravljanja u BiH, drugi upozoravaju da bi takav potez bez čvrstih garancija stabilnosti mogao otvoriti prostor za povećan utjecaj vanjskih aktera i unutrašnju političku paralizu.
Debata koju su ponovo otvorili Bildt i Petritsch pokazuje da pitanje OHR-a ostaje jedno od ključnih neriješenih pitanja postdejtonske Bosne i Hercegovine.
I dok jedni u njihovom prijedlogu vide korak ka “normalizaciji” političkog sistema i jačanju suvereniteta BiH, drugi upozoravaju da bi naglo ukidanje međunarodnog nadzora u sadašnjim okolnostima moglo proizvesti više nestabilnosti nego napretka.
U tom smislu, budućnost OHR-a ostaje direktno vezana ne samo za odluke međunarodnih aktera, nego i za sposobnost domaćih političkih struktura da preuzmu odgovornost za funkcionisanje države bez vanjskog arbitra.
