Dok se približavaju novi opći izbori, Bosna i Hercegovina ulazi u još jedan politički ciklus koji više podsjeća na obnavljanje starog albuma nego na otvaranje novog poglavlja.
Umjesto sličica fudbalera i sportskih heroja, građani će narednih mjeseci gledati nasmijana lica kandidata na bilbordima, društvenim mrežama i televizijskim ekranima. Mnogi od njih već su godinama prisutni u političkom životu, mijenjajući funkcije, koalicije i retoriku, ali rijetko i rezultate po kojima bi ih građani pamtili.
Kandidatske liste su predate, a formalnu potvrdu dat će izborna administracija. Međutim, suštinsko pitanje ne glasi ko će biti ovjeren, nego šta građani zaista dobijaju kao političku ponudu. Ako je suditi prema dosadašnjim listama i raspoloženju u javnosti, ponuda je uglavnom poznata: ista stranačka infrastruktura, isti politički obrasci i vrlo malo prostora za ljude koji dolaze iz nauke, inovacija, poduzetništva ili drugih oblasti koje bi mogle donijeti drugačiji pogled na razvoj države.
Politički analitičari već godinama upozoravaju da je broj novih političkih aktera ograničen, a još je manji broj onih koji imaju realnu snagu da promijene način funkcionisanja institucija. Nije problem samo u tome što se ista imena ponavljaju iz izbora u izbore, nego što se ponavljaju i iste ideje, iste poruke i isti izgovori. Građanima se često nudi osjećaj stalne ugroženosti, dok se konkretna pitanja – ekonomija, obrazovanje, zdravstvo, odlazak mladih i tehnološki razvoj – guraju u drugi plan.
Posebno zabrinjava način na koji se sastavljaju kandidatske liste. U mnogim strankama presudna nije stručnost, integritet ili dosadašnji rad, već stepen lojalnosti rukovodstvu. Oni koji bespogovorno slijede stranačku hijerarhiju najčešće dobijaju bolju poziciju, dok se prostor za unutrašnju raspravu i demokratiju sve više sužava. Tako političke organizacije, koje u svojim statutima i nazivima često ističu demokratske vrijednosti, u praksi funkcionišu po principu zatvorenih krugova moći.
Još jedan trend postaje sve vidljiviji: na liste se često stavljaju lokalno popularne osobe, imućni privrednici ili ljudi koji već imaju određeni društveni utjecaj. Takva strategija strankama donosi dodatne glasove, ali ne garantuje da će ti kandidati imati znanje ili viziju potrebnu za vođenje složenih državnih procesa. Popularnost i sposobnost upravljanja državom nisu isto, i upravo se na toj razlici često lome očekivanja birača nakon izbora.
Kampanja koja dolazi gotovo sigurno će biti obilježena starim političkim podjelama. Umjesto nadmetanja programima, gledat ćemo utrku u optužbama, podsjećanje na ratnu prošlost, prebrojavanje „izdajnika“ i „patriota“ te beskrajne rasprave o identitetskim pitanjima. Takva retorika političkim elitama odgovara jer skreće pažnju sa svakodnevnih problema građana. Dok se javnost bavi sukobima među liderima, manje se govori o platama, cijenama, javnom dugu, kvalitetu obrazovanja ili činjenici da hiljade mladih ljudi i dalje svoju budućnost vide izvan granica Bosne i Hercegovine.
A upravo je odlazak mladih možda i najteža posljedica dugogodišnjeg recikliranja političke scene. Društvo koje ne uspijeva otvoriti prostor za nove ideje i nove ljude rizikuje da ostane bez generacija koje bi mogle donijeti promjene. Mladi stručnjaci, istraživači i poduzetnici teško se odlučuju na politički angažman kada vide da sistem nagrađuje poslušnost više nego sposobnost. Tako nastaje začarani krug: politika ostaje zatvorena, kvalitetni ljudi se povlače, a građani sve više gube povjerenje u institucije.
Ipak, izbori ne bi smjeli biti samo još jedan festival političkog marketinga. Oni bi trebali biti trenutak u kojem građani postavljaju jednostavna pitanja: šta je konkretno urađeno u prethodnom mandatu, kakvi su mjerljivi rezultati, ko je preuzeo odgovornost za neuspjehe i kakav plan postoji za naredne četiri godine. Bez takvih pitanja demokratija se svodi na puko prepoznavanje lica sa plakata.
Kada izborna administracija potvrdi kandidatske liste, javnost će konačno znati ko ulazi u novu utrku za povjerenje birača. Među kandidatima će biti penzionera koji se vraćaju u političku arenu, mladih ljudi koji tek ulaze u javni život, stranačkih favorita, lokalno prepoznatljivih imena i ponekog kandidata koji će pokušati ponuditi drugačiju viziju budućnosti. No, ostaje dilema koja prati gotovo svaki izborni ciklus: hoće li građani ponovo birati između istih političkih obrazaca ili će se pojaviti dovoljno snažan zahtjev za stvarnim promjenama?
Jer država koja uporno reciklira političare, a ne ideje, prije ili kasnije dolazi u opasnost da izgubi ono najvrednije – ljude koji bi joj mogli donijeti bolju budućnost.
