Šesnaest godina nakon najveće policijske operacije u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, ime Gornje Maoče i dalje izaziva nelagodu, radoznalost i niz neodgovorenih pitanja. Ovo malo selo, smješteno u sjeveroistočnom dijelu zemlje, godinama je funkcionisalo kao zatvorena zajednica sa sopstvenim pravilima, paralelnim sistemom vrijednosti i autoritetom koji nije priznavao državne institucije.
Za širu javnost, Gornja Maoča postala je poznata tek nakon februara 2010. godine, kada su sigurnosne agencije odlučile da uđu u prostor koji je dotad važio za „zabranjenu zonu“. Noć između 1. i 2. februara obilježila je akcija bez presedana – više od 600 policajaca iz različitih agencija istovremeno je ušlo u selo koje su godinama izbjegavali čak i policija, hitna pomoć, komunalne službe, ali i obični građani.
Prema tadašnjim procjenama sigurnosnih službi, u Gornjoj Maoči je djelovala čvrsto organizovana zajednica radikalnih pripadnika selefijskog pokreta, koji su, pod vodstvom Nusreta Imamovića, uspostavili sistem koji je u praksi funkcionisao kao „država u državi“. Zakoni Bosne i Hercegovine tamo nisu imali stvarni autoritet – svakodnevni život bio je uređen pravilima koje je propisivao lokalni vjerski vođa.
Život izvan sistema države
Izvještaji koji su se pojavili nakon policijske akcije ukazivali su na potpuno drugačiji stil života u odnosu na ostatak zemlje. Državne institucije nisu imale pristup zajednici, a stanovnici su se svjesno distancirali od administrativnih, obrazovnih i društvenih normi BiH.
Posebno je pažnju privukao obrazovni sistem. Djeca u Gornjoj Maoči, prema tadašnjim saznanjima, nisu pohađala standardne državne škole, već su se obrazovala prema alternativnom programu inspirisanom stranim modelima, uključujući elemente jordanskog nastavnog plana. Nastava je bila rodno odvojena, a predmeti poput muzičkog, likovnog i tjelesnog odgoja nisu bili dio kurikuluma. Umjesto toga, naglasak je bio na vjerskoj edukaciji i disciplinovanom načinu života.
Stanovnici sela godinama nisu plaćali električnu energiju, vodu, niti druge komunalne usluge, a državne obaveze poput TV pretplate ili zvanične poštanske komunikacije uglavnom su ignorisane. Postoje i svjedočenja da su poštari i dostavljači izbjegavali ulazak u selo, jer su nailazili na otvoreno odbijanje državnih simbola i institucija.
Izolovanost zajednice išla je toliko daleko da su postojala pravila o zabrani unošenja određenih predmeta i utjecaja spoljašnjeg svijeta. Zabilježeni su ekstremni primjeri rigidnog ponašanja, uključujući i slučaj u kojem je, prema medijskim izvještajima, ubijena životinja koja je prešla „nevidljivu granicu“ teritorije koju je zajednica smatrala isključivo svojom.
Šta je otkrila najveća policijska racija u BiH
Tokom policijske akcije 2010. godine pretreseno je više od 30 objekata. Rezultati pretresa dodatno su potvrdili tvrdnje o paralelnom sistemu i ideološki zatvorenoj zajednici.
U kućama i objektima pronađene su desetine računara i laptopa, veliki broj CD-ova i VHS kaseta, kao i druga digitalna i video građa, što je ukazivalo na intenzivno korištenje medijskog materijala u svrhe edukacije ili propagande. Zanimljivo je da gotovo nije bilo televizora, što je dodatno hranilo priču o selektivnom prihvatanju tehnologije i informacija.
S druge strane, zaplijenjene su značajne količine oružja i vojne opreme – uključujući pištolje, puške, ručne bombe, stotine metaka različitih kalibara, okvire za municiju, pa čak i vojne uniforme. Takav nalaz dodatno je pojačao zabrinutost sigurnosnih struktura o mogućim prijetnjama koje su dolazile iz ove zajednice.
Zbog sumnji u organizovani kriminal, ugrožavanje ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, širenje vjerske i nacionalne netrpeljivosti te nelegalno posjedovanje oružja, uhapšeno je sedam osoba, među kojima i Nusret Imamović.
Spektakularna akcija, slab pravosudni epilog
Iako je policijska operacija imala snažan simbolički i sigurnosni efekat, njen pravosudni ishod bio je znatno slabiji od očekivanja javnosti. Sud BiH je osumnjičenima odredio pritvor, ali su oni relativno brzo prebačeni u kućni pritvor, a protiv njih nikada nije podignuta konačna optužnica koja bi dovela do ozbiljnih presuda.
Ovakav razvoj događaja otvorio je brojna pitanja o kapacitetu pravosudnog sistema, političkim pritiscima, ali i o stvarnom dometu policijske akcije koja je na terenu izgledala kao snažan udar na paralelne strukture.
Maoča ponovo u fokusu nakon terorističkog napada
Gornja Maoča se ponovo vratila u fokus javnosti nakon napada na Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu u oktobru 2011. godine. Istragom je utvrđeno da je napadač Mevlid Jašarević u više navrata boravio upravo u ovom selu, što je dodatno učvrstilo percepciju Gornje Maoče kao potencijalnog sigurnosnog rizika.
U januaru 2012. godine SIPA je ponovo uhapsila Nusreta Imamovića i njegovog brata, ali je on ubrzo nakon toga napustio Bosnu i Hercegovinu. Prema dostupnim informacijama, ilegalno je otišao iz zemlje 2013. godine, preko Turske, a kasnije završio u Siriji, gdje je nastavio svoje djelovanje na međunarodnoj sceni.
Njegovo ime se kasnije našlo na listama osoba povezanih s terorizmom – američki State Department ga je 2014. godine uvrstio među najtraženije ekstremiste, dok ga je Evropska unija 2020. stavila pod sankcije.
Gornja Maoča danas – tišina, izolacija i nepoznanice
Danas je Gornja Maoča jedno od najzatvorenijih mjesta u Bosni i Hercegovini. Mediji rijetko posjećuju selo, a i kada to učine, susreću se s nepovjerenjem i ograničenim pristupom. Stanovnici rijetko komuniciraju s vanjskim svijetom, a informacije o njihovom svakodnevnom životu ostaju oskudne.
Posebno je znakovit podatak da gotovo niko od mještana nije učestvovao na Općim izborima 2022. godine, što ukazuje na trajnu distancu prema državnim institucijama i političkom sistemu Bosne i Hercegovine.
Brojna pitanja ostaju bez odgovora – od načina na koji se danas odvija obrazovanje djece, preko stvarnog utjecaja nekadašnjih lidera, do toga u kojoj mjeri su državne institucije uspjele reintegrisati ovu zajednicu u pravni i društveni okvir zemlje.
Šesnaest godina nakon najveće policijske racije u historiji BiH, Gornja Maoča i dalje ostaje simbol izazova s kojima se država suočava u borbi protiv paralelnih struktura, ekstremizma i društvene izolacije – ali i podsjetnik na granice institucionalne moći u suočavanju s duboko ukorijenjenim ideološkim zajednicama.
