Dok cijeli svijet broji sate do finala Svjetskog prvenstva između Španije i Argentine, u skromnoj četvrti Rocafonda u Mataróu jedna žena ima samo jednu želju – da njen unuk još jednom učini ono što je radio kao dječak na prašnjavim terenima između zgrada.
“Vikat ću, vikat ću ako Yamal da gol”, kroz osmijeh je poručila Fatima Nasraoui, nana Laminea Yamala, dok s klupe posmatra djecu kako igraju nogomet ispod velikog murala posvećenog njenom unuku.
Za ostatak svijeta, Lamine Yamal je čudo od djeteta, nasljednik jedne nogometne ere i najveća nada španskog fudbala. Za Fatimu, on je i dalje dječak kojeg je držala za ruku dok je trčao ulicama Rocafonde, vraćao se kući s loptom pod rukom i sanjao velike stadione.
“Oduvijek je volio loptu. Nije ga bilo moguće odvojiti od nje”, pričaju komšije koje danas s ponosom gledaju kako njihov kvart postaje jedna od najpoznatijih adresa na svijetu.
Sudbina je htjela da se u finalu nađe nasuprot Lionelu Messiju. I ne bi to bila posebna priča da upravo Messi, prije mnogo godina, nije držao malog Laminea u naručju tokom jednog humanitarnog fotografisanja u Barceloni. Fotografija koja je tada bila tek uspomena, danas izgleda kao predskazanje.
S jedne strane stajat će Messi, čovjek koji je obilježio jednu epohu nogometa. S druge, dječak iz Rocafonde kojeg njegova nana i dalje oslovljava kao “moj Lamine”.
U četvrti koja nosi poštanski broj 304, broj koji Yamal pokazuje rukama nakon gotovo svakog gola, nema dileme za koga će se navijati. Taj broj odavno nije samo oznaka na kovertama i dokumentima – postao je simbol pripadnosti, ponosa i nade.
Fatima ne govori mnogo o trofejima, rekordima i naslovima. Njoj su važnije neke druge pobjede.
“Najvažnije je da ostane skroman i dobar čovjek”, kažu oni koji je poznaju.
I dok milioni navijača širom planete budu pratili svaki Yamalov potez, njegova nana će vjerovatno gledati utakmicu sa strepnjom koju samo porodica može razumjeti. Jer, bez obzira na to što danas igra pred desetinama hiljada ljudi, za nju će on uvijek biti isti onaj dječak koji se vraćao kući prljavih patika i punih džepova snova.
A ako lopta završi iza leđa argentinskog golmana, Rocafonda će eksplodirati od sreće. I negdje među navijačima najglasniji će biti glas Fatime Nasraoui.
Jer ponekad najveće sportske priče ne pišu stadioni, reflektori i kamere. Ponekad ih piše jedna nana koja i dalje vjeruje da njen unuk može osvojiti svijet.
