Energetski sektor Republike Srpske nalazi se pred mogućim preokretom – i to ne u korist domaćih interesa. Nakon koncesija datih ruskom biznismenu Rašidu Serdarovu za Rudnik i termoelektranu Ugljevik, te niza zajedničkih projekata sa Mađarskom, sada se sve glasnije govori o potencijalnoj prodaji većinskog udjela Elektroprivrede Republike Srpske stranim partnerima.
Iako zvanične potvrde još nema, spekulacije o tome da bi Mađari mogli postati vlasnici više od 50 posto Elektroprivrede izazvale su burne reakcije i zabrinutost među stručnjacima i građanima.
Premijer Savo Minić, upitan o ovoj temi, dao je neodređen odgovor koji je samo produbio sumnje. – Prvi put to čujem. Svaki put budem ja glavni krivac, ali nemam problem s tim. Zar nije bio red da pitate ministra Đokića? – izjavio je Minić, ostavljajući otvorena pitanja bez konkretnih objašnjenja.
Ministar energetike i rudarstva Petar Đokić, s druge strane, demantovao je mogućnost prodaje Elektroprivrede, navodeći da “s Mađarima nije vođen nijedan razgovor o preuzimanju preduzeća, niti su oni izrazili interes”.
Ipak, prema informacijama iz više izvora, plan o prodaji već je dogovoren, a mađarski investitori bi mogli preuzeti kontrolni paket – između 51 i 53 posto vlasništva. Takav udio omogućio bi im potpunu autonomiju u odlučivanju o elektroenergetskom sistemu Republike Srpske, što bi imalo dalekosežne ekonomske i političke posljedice.
Stručnjaci upozoravaju da bi ovaj aranžman mogao dovesti do povećanja cijena električne energije za domaćinstva i privredu, kao i do gubitka strateške kontrole nad jednim od najvažnijih resursa Republike Srpske. Također, prema određenim informacijama, i Beograd navodno izražava nezadovoljstvo zbog mogućeg dogovora, budući da Srbija već duže vrijeme traži stabilne izvore električne energije i ima zajedničke projekte s Republikom Srpskom, poput izgradnje hidroelektrane Buk Bijela – projekta koji je trenutno na čekanju.
Zanimljivo je da je ministar Đokić ranije u više navrata isticao spremnost Republike Srpske i Mađarske da sarađuju na zajedničkim projektima u oblasti obnovljivih izvora energije – od vjetra i sunca, do potencijalne izgradnje manjih nuklearnih postrojenja. Posebno je naglasio mogućnost mađarskog partnerstva u projektu vjetroelektrane Hrgud, što dodatno jača sumnju da bi energetska zavisnost od stranih partnera uskoro mogla postati realnost.
Ako se glasine o prodaji Elektroprivrede potvrde, Republika Srpska bi mogla izgubiti kontrolu nad ključnim segmentom svoje ekonomije – električnom energijom. A to bi, po svemu sudeći, bio samo još jedan korak u tihoj rasprodaji državnih resursa pod krinkom “strateških partnerstava”.
