Rusija je danas pod snažnijim međunarodnim pritiskom nego u bilo kojem trenutku od početka invazije na Ukrajinu, a ukrajinska vojska posljednjih mjeseci bilježi niz taktičkih uspjeha, posebno kroz udare bespilotnim letjelicama na rusku logistiku, aerodrome i energetsku infrastrukturu.
Ipak, uprkos tim uspjesima, sve je više procjena da bi bilo pogrešno zaključiti kako je poraz Moskve neizbježan ili da je kraj rata blizu.
Četiri i po godine nakon početka invazije, rat je prerastao u dugotrajan sukob iscrpljivanja u kojem se pobjeda više ne mjeri samo osvojenim kilometrima teritorije, već sposobnošću države da podnese ogromne ljudske, ekonomske i tehnološke troškove.
Iako je Rusija postala jedna od najteže sankcionisanih zemalja na svijetu, nije doživjela potpunu međunarodnu izolaciju. Moskva je tokom proteklih godina uspjela izgraditi široku mrežu ekonomskih, logističkih i diplomatskih veza koje joj omogućavaju da ublaži posljedice zapadnih sankcija i nastavi finansirati ratne operacije.
Posebno važnu ulogu imaju zemlje koje nisu uvele sankcije Rusiji ili ih provode samo djelimično. Ujedinjeni Arapski Emirati postali su jedna od ključnih tačaka za ruske finansijske tokove, trgovinu i transport nafte. Preko Emirata se odvija dio trgovine robom koja u Rusiju stiže indirektnim kanalima, dok su Dubai i druge emiratske finansijske zone postale važno utočište za ruski kapital i kompanije koje su izgubile pristup zapadnim tržištima.
Istovremeno, Rusija je uspjela održati i razviti domaću vojnu proizvodnju. Posebna pažnja posvećena je proizvodnji bespilotnih letjelica uz korištenje iranske tehnologije, a pojedine industrijske zone pretvorene su u centre za sastavljanje dronova namijenjenih ukrajinskom frontu. Uz to, programi zapošljavanja stranih radnika, posebno iz afričkih zemalja, postali su dio šire strategije održavanja ratne industrije i nadoknađivanja nedostatka domaće radne snage.
Na diplomatskom planu, Moskva nastoji okupiti što širi krug zemalja koje odbijaju da se potpuno svrstaju uz Zapad. Kroz Ujedinjene nacije i formate poput BRICS-a pokušava izgraditi podršku ili barem neutralnost prema ratu u Ukrajini. U pojedinim državama Afrike i Azije i dalje postoji pozitivan odnos prema Rusiji zbog historijskih veza i percepcije Moskve kao protivteže zapadnom uticaju.
Međutim, ruski uticaj nije svuda stabilan. U dijelu postsovjetskog prostora raste nepovjerenje prema Moskvi, posebno nakon događaja u Nagorno-Karabahu i sve češćih rasprava o „dekolonizaciji“ od ruskog uticaja. Gubitak uticaja u Siriji nakon pada režima Bashara al-Assada dodatno je pokazao da Rusija nema neograničenu sposobnost da štiti svoje saveznike i održava raniji nivo regionalne moći.
Rat istovremeno nosi ogromne troškove za samu Rusiju. Procjene govore o velikim ljudskim gubicima među ruskim snagama, snažnom ekonomskom opterećenju i činjenici da ukrajinski dronovi sve češće pogađaju ciljeve duboko unutar ruske teritorije. Napadi na rafinerije, skladišta goriva i vojne aerodrome pokazali su da ni ruska pozadina više nije potpuno sigurna. Uprkos tome, Kremlj i dalje računa na dugotrajni sukob i vjeruje da može „nadživjeti“ političku volju Zapada za podršku Ukrajini.
S druge strane, na frontu se ne vidi brz strateški preokret. Rat je prerastao u iscrpljujući sukob u kojem su bespilotni sistemi preplavili bojno polje i otežali ne samo osvajanje novih položaja nego i njihovo snabdijevanje i održavanje. Svaki taktički uspjeh postiže se po cijeni koja je često veća od neposredne vojne koristi.
Ukrajina je uspjela spriječiti potpuni slom države i zadržati nezavisnost, ali i dalje nije u stanju da u kratkom roku povrati velike teritorije koje su pod ruskom kontrolom. Rusija nije ostvarila svoje prvobitne političke ciljeve, ali nije ni pokazala spremnost da okonča rat ili prihvati poraz. Svaki eventualni mirovni sporazum vjerovatno bi podrazumijevao teške teritorijalne ustupke i bolne političke odluke za obje strane.
Kijev ostaje snažno zavisan od finansijske, vojne i tehnološke pomoći Zapada, dok se suočava s rastućim unutrašnjim ekonomskim i demografskim pritiscima. Mobilizacija postaje sve osjetljivije društveno pitanje, a rat iscrpljuje budžet i radnu snagu zemlje.
Rusija, uprkos sankcijama, raspolaže većim domaćim resursima, vlastitim svemirskim kapacitetima i proizvodnjom balističkih raketa koje Ukrajina teško može neutralisati zbog nedostatka dovoljnog broja sistema protivzračne odbrane. To Moskvi daje određenu stratešku prednost u dugotrajnom sukobu.
Posebno je važno pitanje međunarodne podrške. Iako zapadne zemlje redovno potvrđuju podršku Ukrajini kroz samite i političke deklaracije, to se ne pretvara uvijek u jedinstvenu strategiju usmjerenu na dugoročno ograničavanje ruskih vojnih sposobnosti. Oprez prema direktnoj konfrontaciji s nuklearnom silom i dalje snažno utiče na odluke unutar NATO-a.
Zaključak je da se rat nalazi u fazi u kojoj nema jasnog pobjednika. I Rusija i Ukrajina trpe ogromne gubitke i obje strane vjeruju da su izgubile više nego što su dobile. Rusija je izolovanija nego ranije, ali nije slomljena; Ukrajina pokazuje izuzetnu otpornost, ali još nema kapacitete za odlučujući strateški proboj.
Konačni ishod zavisit će od toga koliko dugo ukrajinsko društvo može izdržati rat, hoće li zapadna podrška ostati dovoljno snažna i dosljedna te da li će Rusija uspjeti održati ekonomsku i političku stabilnost uprkos sve većim troškovima sukoba. Trenutna slika više liči na dugotrajno nadmetanje iscrpljivanjem nego na rat koji se približava brzom završetku.
