Imaginarnim zidovima protiv stvarnog života
Sarajevo nije Zapadni Berlin, Istočno Sarajevo nije Istočni Berlin, a Bosna i Hercegovina nije podijeljena bodljikavom žicom – osim u glavama onih koji politički opstaju isključivo na strahu, podjelama i permanentnom prizivanju sukoba. Upravo zato svaka normalnost, svaki znak svakodnevnog suživota i ekonomske povezanosti za njih predstavlja prijetnju.
Prilog koji je ovih dana emitovan na javnom servisu Republike Srpske još je jedan primjer kako se medij može pretvoriti u instrument političke paranoje. Umjesto informisanja, gledaocima je ponuđena naracija straha: Sarajevo i Istočno Sarajevo prikazani su kao dvije zaraćene zone, a kupovina stanova od strane građana iz Federacije BiH predstavljena je gotovo kao sigurnosna prijetnja.
U tom narativu, ljudi nisu kupci, radnici, komšije ili investitori – oni su „opasnost“. Ratne traume se izvlače iz ladica, emocionalno prepakovane i servirane kao upozorenje da se „nešto sprema“. Prilog ne nudi činjenice, već sugestije. Ne izgovara prijetnju, ali je vješto podmeće. Metod koji bi bez problema prošao i u najzatvorenijim propagandnim sistemima.
Teško je povjerovati da je ovakav sadržaj plod samostalne uredničke inspiracije. On nosi jasan politički pečat. Politici koja živi od podjela smeta realnost na terenu – a ta realnost je banalna i jednostavna: ljudi se kreću, rade, kupuju, druže se i planiraju život tamo gdje im je praktično i gdje mogu sebi priuštiti krov nad glavom.
Svakog radnog dana hiljade ljudi iz Republike Srpske dolaze u Sarajevo na posao, posebno u državne institucije, ali i u privatni sektor. S druge strane, građani Sarajeva odlaze u Istočno Sarajevo zbog stanovanja, kupovine, ugostiteljstva, rekreacije i posla. Taj dvosmjerni tok nije politički projekat – to je ekonomska i životna logika.
Upravo tu leži problem za nacionalističke politike. One ne znaju šta da rade s normalnošću. Ne znaju kako da objasne biračima da „oni drugi“ nisu prijetnja kada se svakodnevno susreću u liftovima, kancelarijama, tržnim centrima i kafićima. Zato se pribjegava konstrukcijama, paralelama s hladnoratovskim podjelama i teatralnim upozorenjima o „dolasku drugih“.
Historija nas je već naučila kuda vode takve ideje. Zidovi se ne grade da bi štitili ljude, već da bi ih zadržali, kontrolisali i uplašili. Oni razdvajaju porodice, guše ekonomiju i proizvode stagnaciju. Svaki zid, bio on od betona ili medijskih narativa, na kraju služi samo onima koji se boje slobodnog kretanja i slobodnog izbora.
Bosna i Hercegovina je već izgubila previše generacija u začaranom krugu straha i podjela. Danas, uprkos svemu, život uporno pronalazi pukotine kroz koje prolazi. Ljudi biraju praktičnost umjesto ideologije, posao umjesto parola, budućnost umjesto prošlosti.
I možda je baš zato ova propaganda tako glasna. Jer stvarnost pokazuje da zidovi postoje samo dok ima onih koji vjeruju u njih.
