Sarajevo na šinama straha: Ko će odgovarati kada se dogodi nova tragedija?

Koliko još puta trebamo gledati dim koji kulja iz starih sarajevskih tramvaja da bismo shvatili da problem nije kvar, nego sistem?

Koliko još nesreća, povrijeđenih, mrtvih i uništenih porodica treba da se dogodi da bi neko konačno rekao: "Dosta je."

Prije samo nekoliko mjeseci Sarajevo je zanijemilo nakon tragedije u kojoj je jedan mladić izgubio život, a jedna mlada djevojka ostala trajni invalid. Bio je to događaj koji je potresao cijelu Bosnu i Hercegovinu. Građani su očekivali odgovore, istragu, odgovornost i hitne promjene. Umjesto toga, dobili su šutnju.

I danas, nekoliko mjeseci kasnije, isti ti tramvaji ponovo voze. Kao da se ništa nije dogodilo.

A onda novi šok – još jedan stari tramvaj se zapalio. Srećom, ovaj put nije bilo poginulih. Ali da li ćemo svaki put govoriti "srećom"? Dokle?

Najveći problem više nisu ni tramvaji. Oni su samo simbol jednog mnogo dubljeg raspada sistema. Problem je što se u ovoj zemlji čeka da neko pogine kako bi se nešto promijenilo, a kada se to dogodi – opet se ne promijeni ništa.

Građani nisu pokusni kunići

Svaki put kada građanin uđe u jedan od ovih dotrajalih tramvaja, on ne razmišlja da li će stići na posao ili fakultet. Sve češće razmišlja da li će uopće sigurno stići.

Električne instalacije stare decenijama. Vozila koja su odavno trebala biti muzejski eksponati i dalje predstavljaju okosnicu javnog prijevoza glavnog grada evropske države u 21. stoljeću.

Da li je normalno da se tramvaj zapali usred vožnje?

Naravno da nije.

Da li je normalno da nakon smrtonosne nesreće isti model vozila i dalje svakodnevno prevozi hiljade ljudi?

Još manje.

Ali u Sarajevu je izgleda sve postalo normalno.

Ko će preuzeti odgovornost? Uvijek se pronađe neko objašnjenje. Jednom je kriva infrastruktura. Drugi put vozač. Treći put "nesretne okolnosti". Četvrti put se formira komisija. Peti put se čeka nalaz vještaka. Šesti put mediji prestanu pisati. Sedmi put građani zaborave.

I tako ukrug.

Samo odgovornosti nema.

U ozbiljnim državama ministri podnose ostavke zbog mnogo manjih propusta. Direktori javnih preduzeća odgovaraju za sigurnost putnika. Institucije transparentno objavljuju rezultate istraga i planove za otklanjanje problema.

Kod nas se odgovornost, izgleda, smatra najvećim neprijateljem politike.

Šta je važnije – ljudski život ili reklame?

Građani imaju pravo postaviti pitanje koje mnogi izbjegavaju.

Ako su ovi tramvaji toliko stari i opasni, zašto su još uvijek na šinama?

Ko ima interes da ostanu u prometu?

Da li je moguće da se više vodi računa o prihodima od reklama na tramvajima nego o sigurnosti ljudi koji se u njima svakodnevno voze?

Možda odgovor nije tako jednostavan. Možda reklame nisu razlog. Ali upravo zato institucije duguju građanima potpuna i jasna objašnjenja. Jer kada odgovora nema, prostor ispunjavaju sumnje.

Jer nije normalno da se vozilo za koje građani svakodnevno strahuju i dalje koristi kao da je riječ o potpuno ispravnom prijevoznom sredstvu.

Život ne smije biti pitanje sreće

Najjezivija rečenica nakon svakog incidenta glasi:

"Na sreću, nije bilo povrijeđenih."

Koliko puta ćemo se oslanjati na sreću?

Sreća nije sigurnosni sistem.

Sreća nije tehnički pregled.

Sreća nije održavanje.

Sreća nije odgovorna vlast.

Ako javni prijevoz zavisi od sreće, onda imamo ogroman problem.

Dok čekamo novu tragediju

Možda će nakon ovog požara biti održana još jedna konferencija za medije.

Možda će neko ponovo obećati modernizaciju.

Možda će stići još nekoliko novih tramvaja.

Možda će se opet govoriti kako je sigurnost građana prioritet.

Ali građani više ne žive od obećanja. Oni žele sigurnost. Žele znati da će njihovo dijete otići u školu i vratiti se kući. Da će student stići na fakultet. Da će penzioner otići doktoru. Da se niko neće pitati da li će tramvaj stati zbog kvara ili će planuti.

Dosta je bilo

Najveća tragedija nije samo to što se tramvaji kvare. Najveća tragedija je što smo se navikli da je to normalno. Navikli smo da dim izlazi iz vozila. Da se vrata zaglavljuju. Da instalacije otkazuju. Da se nesreće događaju. Da odgovornosti nema.

I upravo je ta ravnodušnost najopasnija.

Jer društvo koje prihvati da su ljudski životi manje važni od nemara, birokratije ili političkih kalkulacija, polako prestaje biti društvo.

Zato pitanje više nije kada će se dogoditi novi incident.

Pitanje je samo – hoće li vlast reagovati prije nego što se dogodi nova tragedija ili ćemo ponovo brojati mrtve i povrijeđene, slušajući ista obećanja i iste izgovore?