Šesnaest godina, četiri uprave, desetine obećanja i stotine službenih sastanaka – a rezultat svega je kilometar i po ceste koji još ne postoji.
Sarajevska zaobilaznica, projekat koji je trebao rasteretiti glavni grad i povezati ga s autoputem na sjeveru i jugu zemlje, danas je pretvorena u simbol administrativne paralize, korupcije i beskrajnih izgovora.
Ono što je u svakoj normalnoj državi posao od nekoliko mjeseci, u Bosni i Hercegovini traje duže od pola ljudskog vijeka. Prve dvije dionice davno su završene – ali uz afere, kašnjenja, probijene rokove i čak otkriće da je “nestalo” nekoliko centimetara asfalta. Iako je tada otvorena istraga, naravno, nikada nije podignuta optužnica. Sve je jednostavno nestalo u bh. birokratskoj magli – kao i mnogi milioni javnog novca.
Treća dionica, takozvani LOT 3B, trebalo je da bude kruna projekta – spoj između petlji Vlakovo i Mostarsko raskršće, najvažniji korak ka konačnom povezivanju Sarajeva s ostatkom zemlje. Umjesto toga, već godinama stoji kao prazno, korovom obraslo gradilište. U međuvremenu su se izmijenile generacije inženjera, direktora, pa čak i ministara – ali kilometar i po ceste i dalje nije pomjeren s mrtve tačke.
Projekat koji je pojela birokratija
Dokumenti za LOT 3B završeni su još 2009. godine, ali je ugovor o početku radova potpisan tek deset godina kasnije. U tom periodu mijenjali su se regulacioni planovi, trase, imovinsko-pravni odnosi, a privatni i poslovni objekti su nikli tamo gdje je trebala proći cesta. Vlasnici sada traže nove priključke i izmjene plana, što je dovelo do novih troškova i dodatnih eksproprijacija.
Sve to znači – nova dokumentacija, nove dozvole, novi rokovi. I tako u krug. Radovi vrijedni 23 miliona maraka, pokrenuti 2021. godine, već četiri godine stoje. Novac je osiguran, mašine spremne, ali dozvole – i dalje na čekanju. Službeno objašnjenje: “Nedovoljno riješeni imovinsko-pravni odnosi”. Nezvanično: beskrajna igra moći između općinskih, kantonalnih i federalnih struktura, gdje svako “čeka” da neko drugi potpiše papir.
“Gradnja za Ginisovu knjigu rekorda”
Ako bi neko ikada pravio listu najapsurdnijih infrastrukturnih projekata u Evropi, sarajevska zaobilaznica bi bez sumnje bila u vrhu. Gradnja koja traje duže od pojedinih ratova, s rokovima koji se nižu i brišu iz godine u godinu, predstavlja jedinstven primjer kako se sistem može sam paralizirati.
U normalnim zemljama, za ovakve promašaje bi padale vlade i otvarale istrage. U Bosni i Hercegovini, međutim, niko nije odgovoran. Direktor se promijeni, tender se poništi, dozvola zastari, novac “prelazi u narednu fiskalnu godinu” – i sve počinje iz početka. I tako već šesnaest godina.
Asfalt koji nestaje, a odgovorni koji ne postoje
Sarajevska zaobilaznica je i simbol jedne dublje bolesti – potpune neodgovornosti sistema. Još prije deceniju utvrđeno je da su na jednoj od ranijih dionica “nestali” centimetri asfalta, što znači da je neko doslovno ukrao dio puta. Istraga je otvorena, ali je završila kao i većina u ovoj zemlji – bez optužnice, bez kazne i bez objašnjenja. Asfalt je nestao, ali su zato naplatili puni iznos.
Tako je BiH dobila nešto što nema nijedna druga država u Evropi – put koji postoji samo na papiru i aferu koja nema krivca.
Spomenik neuspjeha
Danas, više od decenije kasnije, LOT 3B stoji kao betonski spomenik nesposobnosti. Trava raste tamo gdje su trebale voziti hiljade automobila dnevno. Dok prolaznici gledaju zarđale ograde i puste temelje, jasno im je da ova cesta nije samo problem saobraćaja, nego i ogledalo sistema u kojem niko ništa ne završava, ali svi uredno naplaćuju.
Projekat koji je trebao biti ponos glavnog grada pretvorio se u simbol sramote i podsjetnik da se u Bosni i Hercegovini – čak i kilometar i po asfalta – može graditi duže od šesnaest godina.
Jer ovdje se putevi ne grade da bi se njima vozilo, već da bi se na njima zaradilo.
