Svijet od jučer je nestao i nikada se neće vratiti.
Nema smisla uljuljkivati se u iluzije: svijet od jučer je nestao i nikada se neće vratiti. Niti će ga vratiti nekoliko pobjeda republikanaca na američkim međuizborima, niti će ga vratiti bilo kakva pobjeda demokrata na sljedećim predsjedničkim izborima, pod pretpostavkom da se održe u normalnim uslovima. Niko ne može garantovati da će se tok historije nastaviti kao što je bio prije. Nakon osamdeset godina manje-više stabilnog Zapada sa svojom Sjevernjačom u Bijeloj kući, jedna godina Trumpove administracije bila je dovoljna da se niko više neće osjećati sigurno pod kišobranom Washingtona. To je također zato što su Obama i Biden već upozorili Evropu da su dani bezuvjetne zaštite iza nas. Definitivno iza nas.
Što ne znači da prošlost, obilježena demokratskim izborima, ekonomskim i informacionim slobodama, slobodama u načinu života i vjerskom izboru, i, prije svega, vladavinom prava, ne znači, kao što smo rekli, da je taj svijet konačno uništen i da se mora smatrati neodbranjivim i nepovratnim. Samo trebamo razmotriti nove načine da ga zaštitimo i osiguramo njegovu budućnost. Poslijeratni okviri, UN, NATO, pa čak i ujedinjena Evropa, pokazali su se nefunkcionalnim u pružanju zaštitnih garancija za demokratije. Demokratije, koje po konvenciji definiramo kao zapadne i koje i dalje cvjetaju širom svijeta.
Ali došlo je vrijeme da odrastu, vrijeme da se osamostale. Angažovanjem i postizanjem sporazuma sa Sjedinjenim Državama kada je to moguće. U suprotnom, kretanjem samostalno unutar novih okvira koji koegzistiraju sa starim.
U tom smislu, govori kanadskog premijera Marka Carneyja i Volodimira Zelenskog na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu bili su, ako se čita između redova, potpuno uporedivi. Carneyjeve riječi bile su sistematičnije, one ukrajinskog lidera više taktički orijentisane, njihove riječi nisu izgovorene da bi zaštitile interese Ottawe ili Kijeva. Govori se o nama, Zapadu.
Kako možemo brzo reagovati na "iznenađenje" koje predstavlja činjenica da "naš američki prijatelj" ne izbjegava samo odgovornosti preuzete nakon Drugog svjetskog rata, već sklapa savez s neprijateljem. Danas u Evropi, sutra na Bliskom istoku, prekosutra u Aziji. Moramo uzeti u obzir najnezamislivije obrate i preokrete: nema linearnosti u nepravilnim izborima američke administracije. I mogućnost autoritarne degeneracije u Trumpovom svijetu se ne može isključiti, daleko od toga, čak i ako je prenagljeno uzimati ih zdravo za gotovo.
U konačnici, lakoća i praktičnost s kojom američki predsjednik uspostavlja odnose sa zemljama koje se ne pridržavaju zapadnih normi trebale bi nam nešto reći. On to čini iz očiglednih ekonomskih interesa, naravno. Ali zadovoljstvo s kojim se prepušta diktatorima ili diktatorskim figurama govori nam da pronalazi zadovoljstvo zamišljajući svoju budućnost u društvu onih koji ga, 6. januara 2021. godine, nisu kritikovali tokom opsade Capitol Hilla. A istovremeno, rješava se predstavnika onih zemalja koje su tu epizodu smatrale i još uvijek smatraju prvobitnim grijehom.
U ovom trenutku, Zapad mora imati hrabrosti da se podijeli na dva, tri, a možda čak i četiri ili pet. I stvoriti nove saveze koji su, bez sukoba sa starim, sposobni da donose odluke, uključujući i vojne (uvijek, naravno, defanzivne), brzo, bez veta i bez prisiljavanja na ulazak u vrstu diskusija zbog kojih nas je Zelenski prekorio. Čini nam se da je to jedini način da se kompenzira opadanje globalnog liderstva Zapada. Ograničeni savezi koji se na kraju mogu ispreplesti. I oni ne bi trebali isključivati, u principu, moguće sporazume sa Sjedinjenim Državama, ako ikada postanu dostupni u dobroj vjeri. Ali bez da im se ikada dozvoli da povrate kontrolu.
Put koji mnogi predlažu, da se bacimo u zagrljaj Rusije, Kine ili neke bliskoistočne sile, ponašajući se kao "mali Trumpovi" kada je to potrebno (to jest, baveći se politikom i biznisom), pun je zamki. Pogotovo u historijskom trenutku poput sadašnjeg, kada postoji Trump, onaj pravi, koji će učiniti sve što može da osujeti takve inicijative. Baš kao što je to učinio i sa anglo-evropskim "Oporukama".
Alternativa? Pratiti ga, dan za danom, u njegovim čudnim ponašanjima, jučer Grenland, danas odbor sa satrapima i nekim nesretnim šefom vlade prisiljenim da se ponizi, nije ni dostojanstveno ni mudro. Ne znamo šta će se dogoditi s Trumpom (iako imamo ideju). Pouzdano znamo šta će se dogoditi s njegovom pratnjom: oni će neminovno završiti u ponoru koji je predvidio Mark Carney. Bez olakšavajućih okolnosti, budući da je sve već jasno.
