Politička scena u Republici Srpskoj ponovo je dobila epilog koji je već godinama dobro poznat – dramatične najave, tvrda retorika o suverenitetu i političkoj snazi, a zatim tiho povlačenje pred pritiskom međunarodne zajednice.
Najnoviji primjer takvog scenarija dogodio se nakon što je kadar SNSD-a Savo Minić drugi put u svega šest mjeseci podnio ostavku na poziciju predsjednika Vlade Republike Srpske, funkciju na koju je nedavno ponovo imenovan.
Ostavku je obrazložio tvrdnjom da određeni politički akteri dovode u pitanje legalnost i legitimitet njegove vlade, dodajući kako Republika Srpska ovim potezom, navodno, pokazuje političku zrelost i institucionalnu snagu.
Ipak, iza službenih formulacija krije se mnogo jednostavnije objašnjenje – vlast u Republici Srpskoj ponovo je morala napraviti korak nazad nakon pritisaka međunarodne zajednice.
Tokom obraćanja novinarima Minić je, gotovo usputno, izgovorio rečenicu koja je otkrila stvarnu pozadinu događaja.
“Svi ambasadori koji su mi dolazili proteklih dana mi kažu da je vlada RS-a upitna”, rekao je Minić.
Ta izjava jasno pokazuje da je legitimitet vlade bio ozbiljno osporen, prije svega zbog načina na koji je formirana.
Mandat za sastavljanje vlade Miniću je, podsjetimo, povjerila tadašnja vršiteljica dužnosti predsjednika Republike Srpske Ana Trišić-Babić, što je otvorilo pravno pitanje da li osoba u statusu vršioca dužnosti uopće može imenovati mandatara.
Upravo taj potez postao je predmet političkog i pravnog osporavanja. Stranka demokratske akcije pokrenula je inicijativu pred Ustavni sud Bosne i Hercegovine, tvrdeći da takva procedura nije u skladu s ustavnim poretkom.
U međuvremenu su diplomatski predstavnici međunarodne zajednice počeli otvoreno dovoditi u pitanje legitimitet vlade, što je očito dodatno pojačalo politički pritisak na vlast u Banjoj Luci.
Uprkos javnim nastupima u kojima se često govori o političkoj samostalnosti Republike Srpske, ovakvi događaji još jednom su pokazali koliko su politički potezi u ovom entitetu i dalje snažno uslovljeni međunarodnim faktorom.
Zanimljivo je da je ostavku Minića gotovo odmah pozdravila njegova stranačka kolegica Željka Cvijanović, koja je ovaj potez predstavila kao dokaz snage institucija Republike Srpske.
Prema njenim riječima, riječ je o potezu kojim institucije pokazuju sposobnost da se odbrane od političkih manipulacija i zloupotreba sistema.
No, politički analitičari već godinama primjećuju isti obrazac djelovanja: vlast u Republici Srpskoj često podiže političke tenzije i donosi radikalne odluke, dok se stvarni kompromisi sa međunarodnim faktorima dešavaju daleko od očiju javnosti.
Takva strategija omogućava vlastima da u domaćoj javnosti svaki ustupak predstave kao taktički potez ili čak političku pobjedu.
U političkom marketingu SNSD-a takva “dvostruka igra” postala je gotovo standardni obrazac. S jedne strane održava se narativ o političkom prkosu i institucionalnoj snazi, dok se s druge strane u praksi prihvataju kompromisi koji omogućavaju očuvanje vlasti i izbjegavanje ozbiljnijih političkih posljedica.
U ovom slučaju, ostavka premijera još jednom je poslužila kao ventil za rješavanje političke krize koja je nastala zbog pravnih sporova oko formiranja vlade.
Ipak, kako se političke krize ponavljaju sve češće, pitanje je koliko dugo će ovakav model funkcionisati. Svako novo povlačenje postaje sve teže predstaviti kao pobjedu, posebno u situaciji kada su razlozi za takve poteze sve očigledniji.
Zbog toga bi naredni politički potezi vlasti u Republici Srpskoj mogli pokazati da li će se nastaviti ista strategija političkog manevrisanja ili će sve izraženiji institucionalni sporovi otvoriti mnogo dublju političku krizu.
