Hrvatska ne odustaje od svog plana da na Trgovskoj Gori, u općini Dvor, izgradi skladište nuklearnog otpada – svega nekoliko kilometara od granice s Bosnom i Hercegovinom. Dok se Zagreb „u duhu dobrosusjedskih odnosa“ oglušuje na protivljenja naše države, reakcija prema vlastitim građanima Dvora zvuči gotovo groteskno: vlasti očigledno vjeruju da će moći „kupiti“ šutnju lokalnog stanovništva.
Nedavna Uredba Vlade Republike Hrvatske predviđa milijunske naknade Općini Dvor i Sisačko-moslavačkoj županiji – ukupno 1,6 miliona eura godišnje, s time da će Općini pripasti 70 posto sredstava, a županiji 30 posto. Fond za financiranje razgradnje Nuklearne elektrane Krško, prema riječima direktora Josipa Lebegnera, obećava da će se sredstva koristiti za poboljšanje kvalitete života lokalnog stanovništva – od školstva, zdravstva, socijalne zaštite do infrastrukture i podrške poljoprivrednim gazdinstvima.
Na papiru, to izgleda kao savršeno planiran program ulaganja u zajednicu. Ali postavlja se ključno pitanje: može li se milijunima eura nadoknaditi ono što se ne može mjeriti novcem – zdravlje i sigurnost stanovnika koji će živjeti u neposrednoj blizini objekta za skladištenje radioaktivnog otpada?
Propisano je da će osnovna naknada stizati sve do zatvaranja skladišta, što znači da će novac biti isplaćivan sve do 2060. godine. U međuvremenu, lokalno stanovništvo, ali i ljudi s druge strane granice, izloženi su potencijalnim rizicima od zračenja, nesreća i trajnog ekološkog opterećenja. Da li milijunske naknade mogu nadoknaditi strahove roditelja koji brinu o zdravlju svoje djece, ili sigurnost onih koji svakodnevno prolaze kroz područja ugrožena potencijalnim curenjem radioaktivnog otpada?
Vlada RH, preko Vedrana Špehara i drugih zvaničnika, ističe da se naknada može koristiti za povećanje dječjeg doplatka, porodiljskih i roditeljskih naknada, stipendiranje učenika i studenata, unapređenje zdravstva i komunalne infrastrukture, razvoj poljoprivrednih gazdinstava, turizma i socijalne skrbi. Sve su to hvalevrijedne mjere – ali postavlja se pitanje: je li dovoljno da se građani koji žive u potencijalnoj nuklearnoj prijetnji „nagrađuju“ novcem dok im životna sredina i zdravlje ostaju ugroženi?
Ovo je klasičan primjer tzv. “kupovine pristanka”: država ili entitet nude financijsku naknadu za prihvatanje rizika koji ne bi smio biti dio svakodnevnog života. Jer dok se milijuni ulažu u kapitalne projekte, subvencije i razvoj infrastrukture, osnovna činjenica ostaje – radioaktivni otpad ostaje, a dugoročni rizik po zdravlje stanovnika ne može biti plaćen ni sa jednom naknadom, koliko god izdašna bila.
Ova uredba, formalno gledano, izgleda kao proračunski alat za razvoj lokalne zajednice. Ali u suštini, ona pokazuje hladan pragmatizam države: novac umjesto sigurnosti. Pitanje ostaje otvoreno: koliko vrijedi ljudsko zdravlje i život u eurima? I koliko će generacija koje dolaze biti spremne prihvatiti tu „nagradu“ za rizik kojem su izložene?
Dvor i Trgovska Gora postaju test: može li politika zaista nadomjestiti ono što priroda i tehnologija ugrožavaju? Ili će uskoro milijuni eura biti samo hladna statistika u priči o potencijalnoj katastrofi koju se novcem ne može kupiti.
Ako novac može kupiti sve, onda je pitanje – koliko treba platiti sigurnost i zdravlje jednog sela, jedne općine, jednog života? I je li to uopšte moralno pitanje s kojim se društvo treba pomiriti, ili alarm koji bi trebao probuditi savjest?
