U Višegradu je danas obilježena još jedna godišnjica stradanja bošnjačkih civila iz 1992. godine, jednog od najmračnijih poglavlja u novijoj historiji ovog grada. Na mjestima gdje su prije više od tri decenije počinjeni zločini, okupile su se porodice žrtava, preživjeli i građani kako bi odali počast ubijenima i podsjetili da vrijeme nije izbrisalo bol.
Centralni dio obilježavanja upriličen je na Most Mehmed-paše Sokolovića, gdje su u rijeku Drinu spuštene ruže – simbolično, za svaki izgubljeni život. Taj čin, koji se iz godine u godinu ponavlja, postao je tiha poruka protiv zaborava, ali i podsjetnik na razmjere zločina koji su počinjeni nad višegradskim Bošnjacima.
Svjedočanstva članova porodica i danas odzvanjaju jednako snažno kao i prvog dana. Priče o odvođenju iz kuća, nestancima bez traga i životima koji su naglo prekinuti ostaju duboko urezane u kolektivno pamćenje. Mnogi još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, dok godine prolaze bez odgovora.
Višegrad kao opomena: Nauka i svjedočenja protiv zaborava i negiranja
Za zločine u Višegradu pravosnažno su osuđeni brojni počinioci, uključujući i Milan Lukić, koji služi doživotnu kaznu zatvora. Ipak, porodice žrtava često ističu da pravda nije potpuna, jer mnogi odgovorni nikada nisu izvedeni pred lice pravde.
Dodatnu težinu obilježavanju daje činjenica da potraga za nestalima još traje. Prema podacima Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine, na području Višegrada i dalje se vodi kao nestalo više stotina osoba, uključujući žene i djecu. Brojne masovne grobnice otkrivene su tek godinama nakon rata, dok se za nekima i dalje traga.
Tokom skupa, predstavnici institucija i istraživači ratnih zločina upozorili su na važnost očuvanja istine i suprotstavljanja negiranju zločina. Među njima je bio i Muamer Džananović, koji je naglasio da je kultura sjećanja ključna za izgradnju odgovornog društva.
Višegrad danas živi tišim ritmom nego prije rata, ali tragovi prošlosti ostaju vidljivi – ne samo u svjedočanstvima preživjelih, već i u prazninama koje su ostale iza onih koji se nikada nisu vratili. Obilježavanje godišnjice još jednom je potvrdilo da sjećanje nije samo čin poštovanja prema žrtvama, već i trajna obaveza društva da se istina ne zaboravi.
