Zaključak je da politička budućnost Sjedinjenih Država neće biti određena isključivo krajem Trumpove ere. Pravi izazov će biti kako će konzervativci i liberali redefinirati svoje ideje suočeni sa sve više polariziranim biračima.
Atmosfera u Sjedinjenim Američkim Državama je sve samo ne nacionalni praznik. Dok Amerikanci slave 250. godišnjicu nezavisnosti zemlje, većina vjeruje da SAD ide u pogrešnom smjeru. Ankete pokazuju da je popularnost Donalda Trumpa pala na najniže nivoe njegovog predsjedničkog mandata, dok Demokratskoj stranci također nedostaje povjerenja javnosti. Međutim, jedno se čini sigurnim: Trump ulazi u završnu fazu svog predsjedništva i uskoro će biti predsjednik bez izgleda za još jedan mandat.
Čak ni njegova kontrola nad Republikanskom strankom više nije apsolutna. On i dalje ima utjecaj na biračko tijelo i može kažnjavati republikance koji mu se protive, kao što se dogodilo sa senatorom Johnom Cornynom u Teksasu. Međutim, nedavno su četiri republikanska senatora glasala zajedno s demokratima za ograničavanje predsjedničkih ovlasti u vezi s Iranom, što je signal da Trumpov autoritet više nije neosporan. Čak su i istaknute ličnosti u konzervativnom taboru, poput Tuckera Carlsona, sugerirale da je sudjelovanje u sukobu s Iranom koštalo predsjednika podrške unutar pokreta MAGA.
Ako demokrate osvoje Predstavnički dom ili čak Senat, pažnja će se odmah preusmjeriti na potencijalnog Trumpovog nasljednika. Pitanje nije samo ko će ga zamijeniti, već i kakav će oblik američki konzervativizam poprimiti nakon njega. Hoće li se vratiti tradicionalni republikanizam, spremniji na kompromis s liberalima i progresivcima, ili će nacionalističko i neliberalno krilo koje je Trump doveo u središte američke politike nastaviti dominirati?
Ekstremna desnica nije rođena s Donaldom Trumpom. Postojala je mnogo prije njegovog ulaska u politiku i neće nestati njegovim odlaskom iz Bijele kuće. Jedino je pitanje hoće li ova struja nastaviti dominirati Republikanskom strankom ili će se vratiti na periferiju, kao što je to činila većim dijelom perioda od 1930-ih do 1980-ih.
Moderna američka historija se često predstavlja kao narativ o širenju sloboda, otvaranju prema svijetu i održavanju međunarodnog poretka. Međutim, isključivi i konkurentni nacionalizam koji predstavlja današnja ekstremna desnica nije strana pojava za Sjedinjene Države. On je dio američke političke tradicije. Trump možda ima neobičan stil, ali poruke koje prenosi nisu nipošto nove.
Malo je predsjednika u mirnodopsko vrijeme koji su tako otvoreno osporavali institucionalne norme kao Donald Trump. Njegova administracija je optužena za slabljenje pravičnog postupka, miješanje privatnih interesa s javnom moći i narušavanje međunarodnog kredibiliteta Sjedinjenih Država. Vanjska politika često je karakterizirana improvizacijom, stvaranjem neizvjesnosti među saveznicima i davanjem prednosti rivalima.
Međutim, analiza naglašava da je fenomen mnogo veći od samog Trumpa. Iza njega stoji ideološka struja koja se gradila decenijama i koja je već proizvela novu generaciju političara. Među njima se ističe potpredsjednik J.D. Vance, koji se smatra najvjerovatnijim kandidatom za nasljednika republikanskog vodstva. Poput Trumpa, privukao je pažnju oštrom retorikom protiv elita i kritikom stranih lidera. Međutim, njegovo političko iskustvo ostaje ograničeno i još uvijek nema značajan vladajući rekord.
Drugo ime je državni sekretar Marco Rubio. Iako je nekada smatran ozbiljnom opcijom, učešće administracije u međunarodnim sukobima nije joj donijelo političke koristi. Samo manjina Amerikanaca podržala je intervenciju protiv Irana, a historija pokazuje da je malo potpredsjednika uspjelo osvojiti Bijelu kuću.
Prava debata ne vodi se samo o izborima 2028. godine. Radi se o tome da li trumpizam predstavlja prelaznu fazu ili dugoročnu transformaciju američkog konzervativizma. Neki analitičari tvrde da, za razliku od autoritarnih režima u Rusiji, Turskoj ili Mađarskoj, Trumpove administracije nisu promijenile strukturu američkih institucija. Većina štetnih mjera nije kodificirana u zakonu, a američki institucionalni sistem i dalje zadržava mehanizme kontrole i ravnoteže, uključujući Vrhovni sud.
Drugi, međutim, primjećuju da Trumpov najveći utjecaj nije institucionalni, već kulturni. On je normalizovao ideju da se pravila mogu ignorisati kada ometaju političke ciljeve i da je demokratski kompromis znak slabosti. Ovaj primjer bi mogao imati dalekosežne posljedice izvan samog njegovog predsjedništva.
U suštini, pitanje je da li ekstremna desnica predstavlja novu normalnost američke politike ili kraj ciklusa koji je započeo krajem 1970-ih s uvjerenjem da je sama vlada problem. Liberali ne bi trebali računati na ideju da će se ova struja samouništiti, jer američka politička historija pokazuje da njene ideje imaju korijene mnogo dublje od figure Donalda Trumpa.
Da bismo razumjeli ovaj razvoj, moramo detaljnije pogledati šta predstavlja krajnja desnica. To nije homogen pokret, niti je isključivo američki fenomen. Slične struje se nalaze u mnogim zemljama liberalnih demokratija, a ujedinjuje ih nezadovoljstvo globalizacijom, imigracijom i tradicionalnim političkim elitama.
Unutar njega koegzistiraju grupe s različitim interesima. Jedan dio podržava slobodno tržište i ograničavanje uloge države, zahtijevajući potpunu slobodu za kapital i poslovanje. Drugi dio traži aktivniju državu, ali samo u odbrani interesa lokalnih građana, s oštrim politikama protiv imigracije i protekcionističkim mjerama za ekonomiju. Uz njih stoje vjerski i kulturni konzervativci, koji moderno društvo smatraju moralno degradiranim i zahtijevaju povratak tradicionalnim vrijednostima.
Iako se često ne slažu oko ekonomskih pitanja, ove grupe ujedinjuju dva zajednička uvjerenja. Prvo, vjeruju da liberalna demokratija nije uspjela zaštititi građane od posljedica globalizacije i tehnoloških promjena. Drugo, za to krive liberalne elite, optužujući ih za slabljenje nacionalnog identiteta, proširenje uloge države kako bi odgovaralo njihovim interesima i promoviranje politika koje ne odražavaju zabrinutost većine građana.
Financial Times primjećuje da se ova struja zasniva na pet glavnih ideja. Prva je uvjerenje da se nacija nalazi u ekonomskom, kulturnom i moralnom padu. Druga je tvrdnja da su političke i kulturne institucije preuzele liberalne elite. Treća je identifikacija unutrašnjeg neprijatelja koji je odgovoran za probleme zemlje. Četvrta je uvjerenje da spasenje može doći samo od snažnog vođe koji tvrdi da govori u ime "pravog naroda". Peta ideja je viktimizacija: odgovornost za krizu ne pada na same pristalice ovog pokreta, već na njihove političke protivnike.
U Sjedinjenim Američkim Državama, ovaj savez uključuje tehnološke libertarijance, tradicionalne poslovne lobije, vjerske konzervativce, ekonomske nacionaliste, tradicionalne republikance i utjecajne osobe na društvenim mrežama. Izborna podrška dolazi ne samo od onih koji u potpunosti vjeruju u ovu viziju, već i od republikanskih glasača koji ne vide uvjerljivu alternativu demokratama.
Dominacija ove struje u Republikanskoj stranci nije došla preko noći. Nakon Drugog svjetskog rata, svaka nova generacija republikanskih lidera progresivno se pomicala sve više udesno. Od Dwighta Eisenhowera do Barryja Goldwatera, Ronalda Reagana, pa sve do Donalda Trumpa, narativ je bio uglavnom isti: savezna vlada je postala prevelika i osvojili su je interesi koji nisu predstavljali prosječnog Amerikanca.
U vanjskoj politici, Trump nije stvorio jasnu i konzistentnu doktrinu. Njegove odluke često su karakterizirale improvizacije. Međutim, njegova administracija prihvatila je novu stratešku filozofiju, koju su godinama razvijali konzervativni desničarski mislioci. Umjesto američkog univerzalizma, promocije demokratije i multilateralne saradnje, u središte je stavila nacionalni interes i suverenitet.
Strategija nacionalne sigurnosti administracije kritikovala je prethodne politike zbog pokušaja "kontrole svijeta", umanjivala važnost strane pomoći, umanjivala pitanja ljudskih prava i prikazivala klimatske promjene kao štetnu ideologiju. Umjesto multilateralne saradnje, administracija je naglasila jednostrano djelovanje i zaštitu američkih interesa.
Ovaj pristup nije nov u američkoj historiji. Od kraja 19. stoljeća do sredine 20. stoljeća, SAD su provodile politiku visokih carina, ograničavale imigraciju i izbjegavale međunarodni angažman. Prema autoru, Trump nije izmislio novu filozofiju; on je vratio staru tradiciju američkog nacionalizma u središte, prilagođavajući je političkim realnostima 21. stoljeća.
Istovremeno, ovaj pokret je podržala i moćna mreža intelektualnih institucija. Heritage Foundation, think tank osnovan 1973. godine, postao je jedan od glavnih motora modernog konzervativizma. Njihov dokument "Projekat 2025" predstavlja detaljan plan za reorganizaciju savezne administracije i jačanje izvršne vlasti ako se republikanci vrate na vlast.
Međutim, analiza napominje da Trumpova pobjeda na posljednjim izborima nije bila ubjedljiva. Pobijedio je s tijesnom razlikom u nekoliko ključnih država, a ne uvjerljivom većinom glasova naroda. To sugerira da SAD nisu nužno ušle u novu političku eru, već ostaju zemlja podijeljena između dva glavna bloka i velikog broja razočaranih birača koji se ne identificiraju u potpunosti ni sa jednom strankom.
Ako se Trumpov predsjednički mandat završi niskom inflacijom, stabilnijom ekonomijom i manjim brojem međunarodnih sukoba, ekstremna desnica može tvrditi da njen model funkcioniše. Suprotno tome, ako se ovi ciljevi ne postignu, politička odgovornost će pasti na ovu struju.
Suočeni s ovim izazovom, demokrati se suočavaju sa svojim podjelama između umjerenjaka i progresivaca. Autor tvrdi da samo obnovljeni liberalizam, sposoban braniti individualne slobode, demokratske institucije i jednakost građana, može ponuditi uvjerljivu alternativu populističkom nacionalizmu.
Zaključno, politička budućnost Sjedinjenih Država neće biti određena isključivo krajem Trumpove ere. Pravi izazov bit će kako će konzervativci i liberali redefinirati svoje ideje suočeni sa sve polariziranijim biračkim tijelom. Trump možda više nije prisutan na političkoj sceni, ali debata koju je izazvao o američkom identitetu, ulozi i mjestu u svijetu nastavit će oblikovati američku politiku u godinama koje dolaze.
