Iako je ukidanje PDV-a na doniranu hranu trebalo predstavljati prekretnicu u borbi protiv siromaštva i bacanja hrane, u praksi je implementacija ovog zakona naišla na ozbiljne prepreke.
Prva godina primjene pokazala je hronični nedostatak informisanosti među kompanijama koje nisu bile upoznate sa pravnim procedurama, ali i među građanima koji su već navikli na birokratsku konfuziju.
Danas, uprkos dostupnim online platformama koje omogućavaju direktnu donaciju hrane javnim kuhinjama i organizacijama koje je distribuiraju korisnicima, glavni izazov više nije zakon – već realnost na terenu. Inflacija je postala neumoljivi neprijatelj i humanitarnim organizacijama i krajnjim korisnicima. Donacije hrane više nisu dovoljne, a ono što se može obezbijediti skuplje je nego ikada.
Zakonski su razriješene i tehničke dileme, poput pitanja koliko dana prije isteka roka trajanja se hrana može donirati. Ipak, i dalje se u marketima nudi roba s akcijskim sniženjima, paketima „jedan plus jedan“, ili čak isteklog roka – što ne ugrožava direktno potrošače, ali reflektira siromaštvo koje postaje sve vidljivije.
Najveći problem, međutim, više nije hrana – već sistem. Javni sektor, komunalna preduzeća i javne ustanove svakodnevno krše prava potrošača. U mnogim općinama ne postoje čak ni osnovni ugovori o pružanju usluga. Građani koji su oštećeni primorani su da pokreću parnice protiv državnih firmi, gdje rijetko imaju ravnopravan tretman.
Uprkos povećanju minimalnog dohotka u Federaciji BiH, stvarna poboljšanja životnog standarda ne postoje. Cijene osnovnih namirnica rastu nezaustavljivo, dok prosječna plata više ne može pokriti ni ono najosnovnije. Komunalije, struja, plin i prevoz postali su luksuz, a javne kuhinje svakodnevno dobijaju nove korisnike – među kojima su i bivši prosvjetni radnici, medicinari, tehničari, ljudi koji su do jučer živjeli dostojanstveno.
Jaz između prihoda i potrošačke korpe postaje nepremostiv. Dok prosječan građanin Njemačke trećinu plate troši na hranu, u Bosni i Hercegovini to je često čitava plata – i ni to nije dovoljno. Glad i siromaštvo više nisu problem „marginaliziranih“, već realnost srednje klase koja tone u bijedu bez sigurnosne mreže.
Rast cijena ozbiljno ugrožava rad humanitarnih organizacija koje pokušavaju da pomognu. Paketi hrane i higijenskih potrepština, koje su nekad mogli nabaviti za 200 maraka, sada koštaju gotovo duplo više. Projekti poput dostave gotovih obroka postaju logistički i finansijski izazov, a potrebe svakodnevno rastu.
Sistem koji je trebao olakšati borbu protiv siromaštva sada se urušava pod teretom nebrige, neefikasnosti i brutalne ekonomske stvarnosti. Ukidanje PDV-a na hranu bila je simbolična pobjeda – ali glad u BiH i dalje maršira, nezadrživo i tiho, bez kamerâ, bez reakcije vlasti, i bez ikakve nade u sistemsku promjenu.
