BiH je ponovo na ivici totalne propasti, ali ne, ovaj put nije riječ o nekoj prirodnoj nesreći, ni o izmišljenoj "nevidljivoj prijetnji".
Ovaj put je riječ o nečemu što je još strašnije i opasnije od svih ratova, poplava, potresa i nesreća – riječ je o kulturnom uništenju, o uništavanju duše nacije. O tome da ćemo uskoro biti zemlja bez identiteta, bez prošlosti, bez jezika i bez kulture, jer su oni na vlasti odlučili da nema mjesta za našu istoriju. I sve se to dešava pred očima svih nas. Pred očima političara, akademika, intelektualaca, radnika, studenata, običnih ljudi, dok svi gledamo kako se institucije na kojima je zasnovan naš kulturni i obrazovni sistem doslovno guše i nestaju.
Kako je moguće da niko ne reaguje? Kako je moguće da svi šutimo, dok najvažnija institucija u BiH, Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH (NUBBiH), nestaje pred našim očima? A najgore od svega je to što znamo da se ništa ne može promijeniti. Oni koji su dužni da je zaštite – od političara do obrazovnih institucija – ostali su nemi, slabi i inertni. Da, i rektori, profesori, studenti, kulturni radnici, pa čak i vjerske zajednice – svi oni, baš svi oni koji bi trebali stajati u odbranu ove institucije, koji bi trebali biti njen zaštitnik, ostali su nijemi, pasivni, ili čak potpuno nezainteresovani. Jer, zašto bi se bavili NUBBiH kada se mogu baviti političkim dogovorima, podjelama i svojim ličnim interesima?
To je nama naša Trojka dala: U Federaciji više nije moguće izdati knjigu
Kao da ništa nije sveto. Kao da naša prošlost, naša kultura, naši književnici i naučnici nisu ništa vrijedni. Da, to je ono što se upravo dešava. I sve to pod izgovorom "brige za narod" i "zastupanja interesa svih nas". I što je još gore, mi smo svi postali sudionici ovog kulturnog genocida. Jer šutimo. I ne samo da šutimo, nego se prepustili pasivnosti i apatiji dok nam umiru najvažnije institucije u državi. Ako su Vijeće ministara, parlament, sve političke stranke i svi drugi odgovorni za ovo – onda smo i mi svi odgovorni jer nismo učinili ništa da se ovo zaustavi.
Ne, ovo nije "nebitno". Ne, ovo nije "samo biblioteka". NUBBiH nije samo zgrada sa knjigama – ona je živuća, dišuća institucija koja nosi identitet i snagu nacije. Svaka knjiga u toj biblioteci, svaki naučni rad, svaka monografija, svaki časopis i publikacija je svjedočanstvo našeg postojanja, naših borbi, naših pobeda i poraza. To je zbirka koja čuva našu jezičku, kulturnu i nacionalnu baštinu. I sada, sve to je na rubu nestanka. Političke elite su odlučile da nemaju vremena za to. Prema njima, ovo je samo "neki knjižnički problem". A iza tih riječi stoji uništavanje duše naroda. Jer bez kulture, bez knjige, bez jezika, nacija prestaje postojati. A mi se, nažalost, suočavamo s činjenicom da će nam upravo to biti oduzeto.
Kao što je Almir Šehalić ispravno istakao u svom apelu, sve što se dešava danas je nepopravljivo. Prema njegovim riječima, još nekoliko dana, i biće kasno da bilo šta ispravimo. I pitam se – šta će biti kad jednog dana probudimo, i shvatimo da je NUBBiH nestala? Da nema nikoga da štiti našu kulturnu baštinu, da nema nikog da nas podsjeti na to ko smo bili i ko bismo trebali biti. Da nije više ništa vrijedno, jer su svi naši političari, svi naši lideri, svi naši intelektualci, svi naši novinari, svi ti "borci za istinu", svi oni koji su se pretvarali da nas brane, okrenuli leđa najsvjetlijim simbolima naše kulture i našeg postojanja. To je trenutak kad ćemo biti kulturno mrtvi.
A tada, kada nestane sve to, hoćemo li se pitati – šta je moglo biti drugačije? Hoćemo li se zapitati zašto nismo na vrijeme stali na stranu naše kulture? Zašto nismo uspjeli podići glas kad je trebalo? Hoćemo li se izjašnjavati kao "žrtve" dok se naše društvo urušava pod teretom političkih neodgovornosti?
- novembar je rok, dan kada će sve biti odlučeno. Šehalić poziva da 11. novembra u 12:05 svi stanemo na sat vremena, da pokažemo solidarnost s NUBBiH, da pokažemo da nismo izgubili poštovanje prema svojoj prošlosti i budućnosti. Ova jednostavna akcija može biti posljednji pokušaj da zaustavimo uništavanje svega što je vrijedno. No, hoćemo li to učiniti? Hoćemo li stati zajedno i boriti se za našu budućnost, ili ćemo nastaviti mirno gledati kako se uništava sve što je vrijedno?
Da li ćemo, kao društvo, reagovati na poziv za spas biblioteke, da li ćemo stati na stranu kulture, obrazovanja i naroda? Ili ćemo dopustiti da nas političari i njihovi mali interesi unište iznutra, uz pomoć neznanja i arogancije? Ako su to političke igre – one u kojima niko ne pita običnog čovjeka – onda je vrijeme da svi zajedno stanemo. Ako danas ne reagiramo, sve će biti prekasno. BiH će nestati u jednoj ogromnoj tišini – bez knjige, bez jezika, bez kulture. Tada ćemo svi biti odgovorni, jer nismo imali hrabrosti da stanemo na pravi put.
Zapamtite, NUBBiH nije samo biblioteka. To je naša prošlost. To je naša kultura. To je naš identitet. Ako je izgubimo, gubićemo sve.
