Milijarde ljudi širom svijeta žive živote vođene tehnologijom, koja postavlja pravila čak i u ljudskim detaljima gdje se ljudi ne bi trebali navikavati na tehnološku pomoć.
Prema analizi koju je objavio britanski list "The Guardian", efekti moderne tehnologije, posebno u pogledu vještačke inteligencije, pojačavaju logiku "Silikonske doline" koja nudi praktičnost i efikasnost kao vrhunsku vrijednost, ali uz veliku ljudsku cijenu.
Decenijama se promovira ideja da je izlazak u stvarni svijet i interakcija s drugima opasan, besmislen i neefikasan, te da vrijeme treba rezervirati za ulaganje u posao ili digitalni svijet. Silicijska dolina puna je onih koji vjeruju da je ono što je važno praktičnost, efikasnost, produktivnost i profitabilnost.
Gubitak prisutnosti u stvarnom svijetu
Članak ističe da ovaj model u konačnici dovodi do smanjenog prisustva u stvarnom svijetu i povećanja vremena koje provodimo ispred ekrana, što pogoršava izolaciju i otuđenje. Mnogi aspekti svakodnevnog života su izmijenjeni tehnologijom. Na primjer, postalo je teško lično obavljati određene zadatke, poput kupovine jednostavnih potrepština. U prošlosti su ovi trenuci imali značajnu društvenu vrijednost - interakcija s drugima i posmatranje prirodnog svijeta oko nas - i nekada su bili sastavni dio značenja ljudskog života.
Invalidni um... Da li nas vještačka inteligencija vodi ka mentalnoj apatiji?
Tekst također ističe da tehnologija često nudi rješenja za probleme koji ne postoje ili za probleme koji se najbolje rješavaju ljudskim, netehničkim sredstvima. Na primjer, članak ispituje mladića koji koristi pametnog asistenta putem pametnih naočala kako bi ga naučio kako govoriti na važnom prvom sastanku, bilo profesionalnom ili društvenom, postavljajući pitanje da li je veza iskrena ili samo niz naredbi iz algoritma.
Što se tiče umjetne inteligencije, članak ističe duboko uznemirujuća iskustva: korisnike koji pate od zablude o veličini ili pretjeranog straha, ohrabrene chatbotovima, ili ljude u ranim fazama demencije koji se izgube u pokušaju da se povežu s virtualnim robotom koji fizički ne postoji. Ove priče ilustruju zamke oslanjanja u potpunosti na umjetnu inteligenciju kao zamjenu za stvarnu ljudsku interakciju.
Članak naglašava da aplikacija ne može zamijeniti pravog prijatelja; pravi prijatelji mogu s nama podijeliti istinu, slaviti s nama, utješiti nas u kriznim vremenima, ispeći nam kolač ili nas odvesti kući - stvari koje nijedan program ili robot ne mogu pružiti. Najvažnije je da ljudski odnosi predstavljaju istinsku mrežu društvene podrške koju tehnologija ne može zamijeniti.
Autor odbacuje ideju da je rješenje za tehnologiju još tehnologije. Prema njegovom mišljenju, rješenje leži u brizi jedni o drugima i ponovnoj izgradnji mjesta i načina na koje se susrećemo - mjesta koja izražavaju dijeljenje, radost, povezanost, povjerenje i ljubav. Ali tehnologija, tvrdi on, ukrala nas je jedne od drugih i od nas samih, a zatim pokušala da nam proda alternative. Vraćanje sebe nije tako jednostavno kao otvaranje vrata i izlazak; potrebno nam je mjesto za odlazak i neko ko se istinski želi povezati.
Članak također poziva na preispitivanje našeg odnosa s prirodnim svijetom. Ljudski odnosi nisu ograničeni samo na ljude; divlje i domaće životinje nude vrstu druženja koja našim životima daje neprocjenjivo značenje i radost. Život u ovom ogromnom svijetu s njegovim raznolikim odnosima čini da shvatimo da nismo sami i da postoje višestruki oblici svijesti koji zaslužuju poštovanje i uvažavanje.
Članak također navodi da tehnologija obećava da će mašine postati poput nas, ali u stvarnosti zahtijeva da postanemo poput njih - da se izgubimo u potrazi za efikasnošću i profitabilnošću na štetu bogatog i raznolikog ljudskog iskustva. Ono što se ne može izmjeriti, ne može se ignorisati; ono što se ne može izmjeriti ne bi trebalo mjeriti isključivo efikasnošću, već bi trebalo biti opisano, vrednovano i poštovano.
Tekst završava tvrdnjom da pravi otpor preuzimanju kontrole nad našim srcima i umovima od strane tehnologije nije samo postavljanje ograničenja na korištenje tehnoloških alata, već slavljenje autentičnih ljudskih odnosa, pronalaženje radosti u običnim stvarima, opipljivom životu i vezama koje nam daju dublje ljudsko značenje.
