Od invazije na Ukrajinu i humanitarne katastrofe u Gazi do tenzija u Venecueli, izazovi posljednjih godina doveli su u pitanje sposobnost UN-a da ispuni svoju osnovnu misiju: održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. 80 godina nakon osnivanja, Ujedinjene nacije suočavaju se s krizom kredibiliteta, s vetima velikih sila koji paraliziraju Vijeće sigurnosti, a svijet se pita može li organizacija opstati kao garant globalnog mira...
Ujedinjene nacije su prošlog oktobra proslavile svoju 80. godišnjicu, što je respektabilna dob za najvažniju međunarodnu organizaciju koju je svijet ikada imao. Ali događaji posljednjih godina - od Trumpove vojne akcije hapšenja venecuelanskog predsjednika Nicolasa Madura, preko ruske ilegalne invazije na Ukrajinu 2022. godine, do tekuće humanitarne katastrofe u Gazi - ozbiljno su testirali sistem UN-a.
Danas se mnogi pitaju: da li ova organizacija još uvijek ima budućnost ako nije u stanju ispuniti svoju temeljnu misiju održavanja međunarodnog mira i sigurnosti? Glavna mirovna institucija UN-a je Vijeće sigurnosti. Prema Povelji UN-a, upotreba sile je legalna samo u 2 slučaja: kada je odobrena rezolucijom Vijeća sigurnosti (član 42), ili kada država djeluje u samoodbrani nakon oružanog napada (član 51).
Čak i tada, samoodbrana je važeća samo dok Vijeće ne intervenira kako bi obnovilo mir.
Moć veta: Oružje velike petorke
Vijeće sigurnosti ima 15 članica: 5 stalnih (Kina, Francuska, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države - poznate i kao P5) i 10 nestalnih, izabranih na dvogodišnji mandat. Za donošenje bilo koje odluke potrebno je najmanje 9 glasova za i bez veta od strane P5, što ovim 5 ovlastima daje potpunu kontrolu nad djelovanjem Vijeća.
Ovaj mehanizam, stvoren kako bi se izbjegli sukobi s velikim silama nakon Drugog svjetskog rata, funkcionira samo kada se P5 složi da igra po pravilima. Kao što su Rusi i Amerikanci pokazali posljednjih godina, veto može paralizirati Vijeće sigurnosti, uprkos flagrantnim kršenjima međunarodnog prava.
Zbog toga se veto kao mehanizam često kritikuje. Međutim, njegova upotreba za uske nacionalne interese, ma koliko politički neprihvatljiva bila, nije zakonski zabranjena. Povelja UN-a ne postavlja ograničenja na veto, niti predviđa bilo kakav sudski mehanizam za njegovu kontrolu.
Ovo je jedna od najvećih - i namjernih - mana trenutnog sistema. U stvari, Povelja UN-a stavlja P5 iznad zakona. Ne samo da im daje pravo da blokiraju bilo kakvu kolektivnu akciju, već i svaki pokušaj reformi.
Teoretski, članovi 108 i 109 dozvoljavaju promjene, ali u praksi je to nemoguće. Raspuštanje UN-a i njegova obnova s novom poveljom bila bi jedina alternativa, ali to zahtijeva nivo globalne saradnje koji danas ne postoji. A P5 bi vjerovatno blokirala svaku vrstu reforme koja im ukida pravo veta.
UN između neuspjeha i nužde
Čini se da u realnom vremenu svjedočimo kolapsu međunarodnog sistema mira i sigurnosti koji predvode UN. Vijeće sigurnosti ne može djelovati kada su agresori same zemlje P5.
Ali ako se fokusiramo samo na Vijeće sigurnosti, riskiramo da zanemarimo ostatak rada UN-a, koji se često odvija daleko od očiju javnosti. Sekretarijat podržava mirovne i političke misije, organizira konferencije i pregovore.
Vijeće za ljudska prava prati kršenja prava. U međuvremenu, agencije UN-a koordiniraju humanitarnu pomoć, pružaju podršku za zdravstvo, klimu, razvoj i druga područja u kojima nijedna država ne može djelovati sama.
Dakle, surova istina je sljedeća: danas imamo samo dva izbora - duboko manjkavu globalnu instituciju ili nikakvu. Budućnost UN-a može jednostavno biti budućnost teškog preživljavanja, očuvanja onoga što još uvijek funkcionira, dok se politički uvjeti ne promijene.
Podržavamo ga ne zato što je savršen, već zato što bi njegovo odsustvo bilo daleko opasnije. Trebamo li težiti pravednijem sistemu, gdje velike sile ne budu nagrađene za neodgovornost? Bez sumnje, da.
Ali ne bismo trebali odbaciti sav dobar rad koji UN obavlja izvan vrata Vijeća sigurnosti, uprkos licemjerju i cinizmu njegovih 5 stalnih članica.
