Dok se 11. juli obilježava kao međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici, u Srbiji se taj dan ponovo pretvorio u ogledalo sistemskog licemjerja i institucionaliziranog revizionizma. Umjesto suočavanja s najtežim zločinom na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, srpske vlasti i društvo demonstriraju kombinaciju otvorenog veličanja Ratka Mladića, fizičkog nasilja nad onima koji se usuđuju sjećati i praznih riječi predsjednika Aleksandra Vučića o “pijetetu”.
Ovo nije slučajnost niti izolirani incident – to je kontinuitet politike koja genocid ne priznaje, a zločince slavi kao heroje. U Novom Sadu su plakati Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja – osuđenog ratnog huškača – preplavili ulice s likom Ratka Mladića i porukom “Generale, tvojoj majci hvala”.
Poruka je jasna: za dio srpske političke scene, Mladić, pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, nije zločinac već osloboditelj “srpske Srebrenice”. Akcija je, prema priznanju SRS-a, provedena širom zemlje. Dok su građani Novog Sada sami uništavali te plakate, vlasti su, kao i obično, bile pasivne ili suzdržane. To je isti onaj SRS čiji je lider Šešelj decenijama širio mržnju, a danas uživa status “opozicije” koja zapravo savršeno služi narativu vladajuće strukture. Istovremeno, u Beogradu je brutalno pretučen književnik Vladimir Arsenijević, programski direktor festivala Krokodil, dok je pripremao komemoraciju žrtvama.
Skupina od dvadesetak huligana napala ga je, otela mu telefon i uništila prostor. Komemoracija je otkazana iz sigurnosnih razloga. Ovo nije “huliganstvo” – ovo je predvidljiva posljedica atmosfere koju godinama stvara politička elita na čelu s Vučićem. Kada se genocid naziva “mitom”, kada se Haški tribunal proglašava anti-srpskom zavjerom, a Mladić i Karadžić herojima u tabloidima i na muralima, nasilje na ulicama postaje logičan ishod.
Vučić iskazao pijetet "srebreničkim žrtvama", o genocidu ni riječi
Vučić je, naravno, iz Leskovca poslao svoju standardnu poruku: “Danas trebamo pokazati pijetet prema bošnjačkim žrtvama… Mi, za razliku od drugih, pokazujemo poštivanje”. Te riječi zvuče kao dobro uvježbana diplomatska formula za Zapad. Međutim, realnost demantuje svaku riječ. Prema izvještaju Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) iz 2025. godine, u Srbiji je dokumentirano najmanje 110 slučajeva poricanja ratnih zločina od strane vlasti i institucija.
Od toga najmanje 30 direktno se odnosi na negiranje genocida u Srebrenici. Vlasti i provladini mediji sistematski negiraju masovne grobnice, opsadu Sarajeva, logore u Prijedoru i zločine na Kosovu. Veličanje osuđenih zločinaca postalo je gotovo svakodnevna praksa.
Ova politika poricanja nije samo moralni poraz. Ona je strateška. Vučićeva Srbija živi u paralelnom svijetu gdje su Srbi uvijek žrtve, a svi ostali agresori. Priznanjem genocida u Srebrenici srušio bi se temelj čitavog narativa o “nebeskom narodu” i “vekovnoj borbi”. Zato se umjesto suočavanja s prošlošću bira put revizionizma: finansiranje udruženja koja slave Mladića, tolerisanje murala ratnim zločincima, kontrola medija koji žrtve predstavljaju kao “muslimanske žrtve u građanskom ratu” umjesto žrtava genocida.
Evropska unija i međunarodna zajednica često zatvaraju oči pred ovim, prioritet dajući “stabilnosti” i “dijalogu” s Prištinom. Međutim stabilnost izgrađena na poricanju najtežih zločina lažna je i krhka. Dok Srbija ne prođe kroz iskrenu denacifikaciju svog javnog prostora – uklanjanje murala Mladiću, zabranu veličanja osuđenih zločinaca, reformu obrazovnih programa i javno priznanje genocida – ova zemlja će ostati talac svoje prošlosti i generator nestabilnosti u regionu.
Trideset prva godišnjica je još jednom pokazala dubinu problema. Dok se u Sarajevu, Tuzli i Potočarima pale svijeće, uče dove i čitaju imena ubijenih dječaka i muškaraca, u Srbiji se slave njihovi dželati. Vučićeva “pijetetna” retorika ne zavarava nikoga ko prati činjenice. To je samo još jedna epizoda u dugoj predstavi političkog cinizma u kojoj se žrtve genocida instrumentalizuju za unutrašnju konsolidaciju moći, a istina žrtvuje na oltaru srpskog nacionalizma.
Srbija može birati: ili će nastaviti ovim putem ka sve većoj izolaciji i moralnom sunovratu, ili će konačno početi proces suočavanja s istinom. Dosadašnji potezi Aleksandra Vučića jasno pokazuju da on taj drugi put neće izabrati. A dok god to ne učini, 11. juli će u Srbiji ostati dan laži, nasilja i dubokog srama koji se uporno pokušava sakriti iza praznih riječi o pijetetu.
