„Islamska Republika je pretvorila Iran u zatvor u kojem su i krvnik i zatvorenik žrtve iste ideologije.“ - Mehdi Bazargan (bivši premijer Irana)
U svakoj debati na Bliskom istoku postoji tačka u kojoj razgovor zastane: neko spomene „politiku SAD-a i Izraela“ i odmah se svaka kritika Irana označava kao pristrasna. Ali biti uravnotežen ne znači izjednačavati strane kada je jedna od njih decenijama gradila destabilizaciju, ugnjetavanje i egzistencijalne prijetnje.
Budimo jasni: ni SAD ni Izrael nisu savršeni akteri. Mnogo je toga za kritikovati američku politiku na Bliskom istoku, izraelsku okupaciju Zapadne obale, zapadnu podršku autoritarnim režimima kada to odgovara njenim interesima. Ali spominjanje ovih istina ne znači automatski da je Iran žrtva. A kada govorimo o "zlima" iranske države, ne bavimo se ratnom propagandom; mi hladno procjenjujemo realnosti koje predstavljaju najozbiljniju prijetnju regionalnom miru.
Iran ima pravo osjećati se ugroženim američkim vojnim okruženjem i otvorenim neprijateljstvom Izraela. Ali njegov odgovor; obogaćivanje urana do nivoa gotovo oružanog, opstrukcija inspekcija IAEA i retorika o "gašenju" države članice UN-a; nije odbrana, već provokacija. Ako režim koji finansira Hezbollah i Hamas dobije nuklearnu bombu, to ne bi bio samo regionalni "balanser", već država koja bi imala kapacitet da drži cijeli Perzijski zaljev i šire kao taoca. Ovo nije teorija zavjere; to je strategija koju je proglasila sama Revolucionarna garda.
Ono što Iran čini posebnim na međunarodnoj sceni nije njegova konvencionalna vojna moć, već njegova sposobnost širenja sukoba putem posrednika. Od Bagdada do Damaska, od Bejruta do Sane, Teheran je izgradio lanac milicija koje primaju naređenja, novac i rakete. Cilj ove politike nije "zaštita" Irana; učinila je Iran nesigurnijim, uvlačeći ga u sukobe u koje ne bi trebao; ali je usmjerena na stvaranje stvarnosti u kojoj niko u regiji ne može disati bez odobrenja Teherana. SAD i Izrael reaguju na ovo, ne u vakuumu.
Niko ko govori o "pravu Irana na samoodbranu" ne može ignorisati način na koji ova zemlja tretira vlastiti narod. Ajatolahov režim je ugušio svaki pokret za reforme, od 2009. godine do protesta "Žene, život, sloboda". Štrajkači glađu, advokati za ljudska prava i rođaci onih koji su pogubljeni u masovnim egzekucijama i dalje su zatvoreni bez suđenja. Zemlja koja koristi teror kod kuće ne može tvrditi da je nepravedno napadnuta u inostranstvu.
Američke vlasti su kupile skup podataka za koji se vjeruje da sadrži lične podatke albanskih građana, izvučene iz ovih napada.
Kao odgovor na ove akcije, SAD su zaplijenile domene koje koristi ova iranska sajber milicija i ponudile nagradu od 10 miliona dolara za informacije koje bi dovele do njihove identifikacije.
Ovo nije samo udaljeni sukob. To je režim koji koristi sva sredstva, uključujući sajber kriminal, da cilja protivnike i širi strah, bez obzira ko je žrtva.
Često, kada neko kritikuje Iran, očekivani odgovor je: „Šta je sa SAD-om? Šta je sa Izraelom?“ Ovo je oblik izbjegavanja. Dovođenje u pitanje iranskog ponašanja ne znači opravdavanje svake akcije Washingtona ili Jerusalema. Ali u javnoj debati, ova lažna ekvivalencija otežala je otvoreno govoriti o činjenici da je Iran akter koji je pokrenuo najviše posredničkih ratova, koji je najotvorenije prijetio uništenjem države članice UN-a i koji je najčešće ignorisao zahtjeve međunarodne zajednice za nuklearnu transparentnost.
Pričati o iranskim "zlima" nije poziv na rat. To je poziv da se prestane tretirati Teheran kao racionalni akter koji jednostavno "odgovara" na zapadnu agresiju. Naravno, Iran ima razloga da se osjeća opkoljeno; historija zapadnih intervencija u regiji nije slavna. Ali odgovor na ove historijske nepravde ne može biti stvaranje nestabilnog, nuklearno naoružanog, konfliktnog carstva. Ako zaista želimo stabilniji Bliski istok, moramo imati hrabrosti da Iranu kažemo istinu bez prikrivanja izgovorima. Jer mir se ne gradi zatvaranjem očiju pred najvećom opasnošću u regiji.
